Sad kad sam se vraćala doma, sjedila sam u autobusu glavom naslonjena na staklo (postala sam potpuno ravnodušna na sve bakterije koje mi prijete iz takvog kontakta) s knjigom u ruci i pokušavala se koncentrirati na čitanje, što je bilo gotovo nemoguće jer sam prejako stegnula šal oko vrata i već sam se pomalo gušila. A vjerovali ili ne, bila sam prelijena da ga olabavim.
I tako nisam imala volje čitati, pa sam gledala u nebo. To su mi zapravo dvije najdraže zanimacije.
Ali na ovom nebu nije bilo zvjezda. Niti mjeseca. Kada malo bolje razmislim, ne sjećam se kada je nebo zadnji put bilo tamno. Već je danima ili tjednima siva krpa s primjesom roze. Ali nije crno ili plavo. I nema zvjezda niti mjeseca.
To me stvarno rastužuje. Volim kada je nebo barem boje mojih očiju ili puno tamnije. I volim gledati Orion. Mjesec ne volim. Kada je pun ne mogu spavati.
I tako gledam u tu veliku sivu krpu koja bi trebala biti nebo i osjećam se prevareno.
Ne samo zbog nebe. To je postao osjećaj koji me već mjesecima prati. Što god da želim ili očekujem od života, ispadne drugačije nego li sam očekivala. I to ne bolje. Sve ispada gluplje. A ja ostajem razočarana.
Imam osjećaj kao da sam dugo birala i odlučila kupiti ovaj život. I onda sam došla doma i strgnula ukrasni papir da bih vidjela da to uopće nije onaj život koji sam odabrala. A prelijena sam da ga odem zamjeniti. Što je najgore od svega, čini mi se da više ne želim niti onaj koji sam odabrala. Što zapravo želim, nemam pojma...
Razmišljala sam o novogodišnjim odlukama (kojih se doduše nikada u životu nisam držala). I odlučila sam neke stvari, zbog kojih sam trenutno jako jako žalosna, a ovdje ih ionako neću napisati.
Odluke koje na kraju ispadnu dobre se tako u početku ne čine. Zar ne?
Post je objavljen 28.12.2007. u 21:35 sati.