Ovaj Božić nisam doživjela na način na koji sam ga doživljavala proteklih godina. Nisam doživjela ono uzbuđenje, kada se ujutro dignem, trčeći pod bor pogledati što mi je Djed Mraz donio. Poklone sam dobila prije Božičnog jutra, a Djed Mraz ne postoji. Odrastanje briše čari.
U zadnje vrijeme mijenjam. Mijenjam dužinu posta, izgled bloga, sadržaj bloga, dizajn. Sve. Podivljala kriza identiteta. Ne mogu se odlučiti želim li da moj blog izgleda mračno, ili umjereno, ili svjetlo... Teško mi je izabrati neko srednje raspoloženje. Zanimljivo je mijenjati. Promjene čine život. Ne bi bilo u redu da sve teče ravno, da je sve na istoj valnoj dužini. Postalo bi dosadno da se stalno trudim pisati neke npr. postove s dubokim smislom. Gluposti je lakše pisati, a promjena dolazi do izražaja:D
Blog pišem za sebe. Isključivo, za svoju sreću i svoje zadovoljstvo. Toliko volim gledati i iznova čitati svoje gluparije, da sam odlučila nikada ne obrisati blog, unatoč, sve manjem broju posjetioca. Mislim da je skroz djetinjasto dati internetskoj stranici i najmanju ulogu u životu. No ja jesam dijete.
Čini mi se da sam danas pisala vrlo opčenite stvari, vrlo dosadne i nezanimljive rečenice, ali htjela sam pisati. Tipkati. Smišljati nešto što ću pokazati svima, svima:) Nešto što ću izreći javno i što će biti dostupno svima. Kada razmislim o tome koliko samo različitih ljudi klikne na adrese naših blogova, koliko se ljudi nasmije čitajući naše postove i koliko ljudi klikne na križić ne bi li izašlo sa naših stranica, padnem u neki trans.
Ipak sam ja jedno čudno biće, samo sebi neprepoznatljivo, koje ne razumije sve, koje ne razumije ništa. Puno će još vremena trebati proći kada ću shvatit da ovakve stvari bespotrebno iznosim ostalima.
Post je objavljen 28.12.2007. u 17:37 sati.