Pregled posta

Pojava Josipa Mlakića iznova je potvrdila kako književni povjesničari moraju biti strpljivi u pronalaženjima sličnosti između pisaca prošlosti i suvremenosti. Prepoznavati u novih autora andrićevske motive i smislove, godinama je značilo davati značaj književnosti koju živimo. Svako spominjanje velikog pisca vrijednosni je sud koji se, onima koji literaturu vole, i ne mora pojašnjavati. A da smo prije dva ili tri desetljeća slutili da će se na samom početku 2000. pojaviti ovaj Andriću toliko blizak pisac, ne bismo se iscrpljivali u potragama koje su plodovima rodile ispro-vocirane samo našim željama.

U idealnoj knjižnici glavnoga junaka romana “Kad magle stanu” nalazi se i roman “Prokleta avlija”. Briljantan opis; tragovi u snijegu viđeni iz samostanske ćelije, uska pruga prtine ispod koje izbija ilovača i nepravilno savijen krug. Samo nekoliko Andrićevih rečenica govori sve. Atmosfera novog Mlakićeva romana posve je ista. Fojnički fratar Ivo Lašvanin, svjedok i slušatelj priča, naj-važnijim vijestima koje je u životu primio označava vijesti o dvije smrti; fra Petra koji je nad njim bdio i Katarine, žene koju je volio. Njegov život popunjavao je tragove što su ih oni ostavili. Priča o snijegu koji ne uspijeva sve prikriti, o konkretnom zločinu i pravdi koja redovito stiže prekasno, o krugovima koji ponavljaju iste živote, o zemlji Bosni u kojoj se zlo plitko zakopava i u kojoj se pamti dugo i ustrajno, priča o pričama koje se, okamenjene u svojoj jednostavnosti, ne mijenjaju stoljećima, najsnažnije je književno svjetlo naše scene. Recimo to bez uvijanja, crnim tragom ostavljenim na koricama.