Marketing
nije nebo ono što vam nude, nije sunce od zlata i moći... kad bi mogli prodali bi Boga i njima niko ne može pomoći...
(kroz posljednjih dvanaest mjeseci u njenom životu bilo je uspone i padova. Iako je shvatila neke stvari, upoznala prava lica nekih osoba, i iako je napravila puno pogrešaka ovu će godinu pamtiti po nečemu najboljemu u životu. Sve je to počelo od nove godine. Prvih pet mjeseci bila je samo na pauzi… sljedećih sedam mjeseci uživala je u godini. Njezina godina i njezini osjećaji….)
netko živi život a netko ga sanja.
Ona je svoj sanjala jer joj se stvarnost nije sviđala. Nije mogla shvatiti postupke nekih osoba, niti svoje. Iz dana u dan sve se više osjećala izguljenom. Nije mogla niti htjela pronaći svoj put koji će je voditi prema izlazu…
možda je ipak san, al san ne boli.
Njezin se svijet počeo rušiti, srećom da je nestao samo „vanjski“ svijet, ne onaj njezin. Koliko god ona pokušavala pobjeći od sjećanja, ima nešto što je uvijek vraća nazad…
u prošlost nas vraćaju uspomene.
Oduvijek je voljela ožujak, nikad nije znala zašto, nije bilo ni bitno. Još jedan ožujak koji je prošao, a da ga ona nije niti zapazila. Bio je to sjetan ožujak, sjećanja su je tjerala na suze i smijeh, al su se pojavile nove uspomene. Sjećajući se ožujka, shvatila je da je tada započela nešto novo u svojem životu…
u budućnost nas vode snovi.
Svaka njezina nada pojavila se i u najmanjem tračku sunca, svake zoru, i ponovo bi umirala noću, u tami. To nije bilo bitno, dok god je na nebu sjalo sunce. Znala je da nada postoji, iako nije u nju uvijek vjerovala...
prošlost…sadašnjost i budućnost.
Iako ju je prošlost proganjala nije željela popustiti, i iako je puno puta birala nove putove budućnosti, uvijek je postojala tipka back, da se vrati u prošlost, ali nije htjela ponovo se vraćati na staro…
vrijeme je neodređen pojam, sastaje i rastaje ljude, zaboravlja.
Ali čovjek ne.
Razlika između snova i stvarnosti postala je sve manja. Više se nije bojala uspomena… sad je stvarala nove, sa nekim drugim…
naš će život i bez nas teći.
Imala je uvijek istu naviku, koja je sada počela nestajati. Putem je zaboravila jedan dio uspomena, možda i jedan dio sebe… al ne žali. Jer taj dio nje koji je nestao nije htjela nositi sa sobom. napokon je počela vladati svojim osjećajima…
kad me pitaju vjerujem li u ljubav ne sjetim se tebe.
Ne više. Napokon je došlo ono vrijeme kada je bila sigurna da može krenuti naprijed, i da neće opet pasti, da se riješila navika, sjećanja i tipka back više nije postojala. Nema povratka…
srce ponekad ima razloge koje razum ne razumije.
Počela je shvaćati da se ponovo zaljubila, možda ponovo griješi, ali ovaj put to nije bitno…
every second chance begins with a first step.
Najljepši mjesec u cijeloj godini. Ponovo je počela osjećati se potpunom i ništa joj nije nedostajalo, čak je shvatila da nije pogriješila. Čovjek uči na greškama, ali ih ponavlja. Ovo nije bila repriza jedna njezine greške, nego nešto poznato, ali ipak novo… 
noć bez zvijezda, gradovi bez imena i moja sjećanja.
Napokon je pao i jedan normalan razgovor sa nekim. Osjećaji su se gotovo posložili… gotovo. Nije znala da je takav, sad bi se možda i vratila, možda bi povukla neke riječi, ali sada je možda prekasno i više nije bitno…
ova igra ipak ima sretan kraj.
Tko bi rekao da će tako brzo doći kraj godine, taj 365. dan. Prosinac je bio drukčiji od svih drugih mjeseci. Za nju je bio kao onaj lanjski, sa istim likovima, ali samo su svi godinu dana stariji. Opet iste situacije, isti scenarij. Ali drukčiji završetak.
Bila je to duga godina koja je za nju prošla u treptaju oka. Bila to 2007. ili 2008. nije bitno.
Nothing else matters
Oba oka sklopi, dobri anđele
to što noćas šutim nije zbog tebe
ti bi nešto brzo da te podigne
a meni noćas pašu stvari lagane
Oba oka sklopi, dobri anđele
nek oproste mi tvoje dječje godine
ti bi nešto vruće da te zagrije
a meni noćas pašu stvari lagane
Pusti me da drhtim i da sjetim se
kako su me njene usne ljubile
neke tuge nikad se ne prebole
ubit će me zbog nje stvari lagane
(pjesma koje može opisati cijelu godinu. Iako je dovoljan i samo jedan stih. Neke tuge nikad se ne prebole…)
Sretna nova 2008. svima. želim vam puno smijeha, sreće, zagrljaja i svega što si poželite. enjoy
hellena
Post je objavljen 31.12.2007. u 13:13 sati.