Marketing
Drug Tito u srcu
BIVŠI I SADAŠNJI MOĆNICI….U LOVU
27.12.2007.g.
Dragi moji, svima vam od srca hvala za ostavljene božićne čestitke i komentare prethodnog posta. Nadam se da su i vama (koji slavite) Božićni blagdani protekli u miru i veselju. Kako ja imam veliku obitelj i za blagdane uvijek imam punu kuću, jednostavno ne stignem na Internet. Nemam vremena ni za novi post, pa vam postavljam Mirjanine reminiscencije izazvane posljednjom lovačkom pričom u Hrvatskoj. Već ste imali priliku čitati neke njezine tekstove.
Bivši lovci (Tito i Brežnjev)
Sadašnji lovci (general, ministar i ostalo društvo)
Gledajući večeras raznorazne dnevnike s udarnom vijesti o lovu generala Markača na Bilogori, imala sam osjećaj da sam se vratila u djetinjstvo. Iste scene poredanih životinjskih lešava a nad njima ponosni lovci…Falilo mi je međutim jedno lice…neumrli drug Tito!
Ja sam zagrižena aktivistica za životinjska prava sklona vegetarijanstvu iz etičkih a ne zdravstvenih razloga i bole me prizori pokolja pa makar to bili i „glupi“ fazani iz uzgoja. S druge strane, međutim, uz podravske šume i rijeke, kratkodlake njemačke ptičare i lovačke puške, vežu me moje najdraže uspomene iz djetinjstva. Moj tata je bio lovac, ali lovac mekog srca, koji je u puno navrata imao ponositog srndaća ili moćnog vepra na nišanu ali ih nije gađao. Jednostavno, nije mogao ubiti tu ljepotu.
S tatom sam istraživala šumu i to već u predškolsko doba. On bi na rame nabacio svoju pušku koju je bio nabavio od vrsnog majstora iz tadašnje Čehoslovačke, mama bi nam zamotala nešto hrane, i nas dvoje bismo nestali u golemoj bjelogoričnoj šumi uz Dravu. Sjećam se mirisa šumskih jagoda, cvrkuta ptica i igre sunčevih zraka kroz lišće. Iz toga doba mi je i ostala beskrajna ljubav prema šumi. Bez jezera i mora mogu, ali bez šume ne mogu živjeti.
Sjećam se i lovačkih zabava nakon lovova sličnih onom od neki dan na Bilogori. Pijanih lica zadriglih lovaca i kotlovina koje su se proždirale na sve strane oko mene. Svaki je lovac ljubomorno čuvao svoju ustrijeljenu pernatu divljač na opasaču. Niz prekrasno šareno i sjajno perje fazana, trčki i prepelica, slijevale su se crvene kapljice krvi. Psi su se veselo motali oko nogu i uživali u dobačenim kostima i komadićima pečenog mesa. Vino je teklo na sve strane.
Netko bi izvukao harmoniku i bajs i slavlje trijumfa nad prirodom trajalo bi dugo u noć.
Ali vremena su se srećom promijenila ili mi se to samo čini? Čovjek je odrastao i razumije da prirodu ne treba pokoriti nego s njom surađivati želi li i sam opstati na Zemlji. Slike iz Markačevog lova svjedoče, međutim, nešto posve suprotno. Oni koji nas vode nisu se makli ni milimetra od svog velikog uzora i velikog tate kojega difamiraju na svakom koraku gdje god stignu. Njima je nažalost jedino ona najgora strana Titove vladavine ostala u srcu – moć, pokolj, krv, puške, uniforme…Ne shvaćaju da ono što priliči Jupiteru ne priliči volu. Stoga su i ispali pravi volovi. Ispričavam se unaprijed govedskom rodu u stajama ako sam ih ovom usporedbom uvrijedila.
Uskoro ću vas sve obići, a dotle ovu napornu 2007. g energično potjerajte i kako zaslužuje ispratite, a novu 2008 g. vam svima želim sretnu, mirnu i uspješnu!
Post je objavljen 27.12.2007. u 18:32 sati.