Mak Dizdar,rodjen 1917,a umro 1971.godine,jedan je,neosporno,od najznacajnijih bosanskohercegovackih pjesnika,kako specificnoscu svog pjesnickog svijeta,tako i nacinom njegovog iskazivanja.Tematski i jezicki on je najdublje ukorijenjen u tlo svog zavicaja,a vrhovima krosnje svog pjesnistva visoko se digao u astralno nebo poetske univerzalnosti.Od onih je pjesnika koji su dugo tragali za pravom Rijecju,ali i od onih koji su je pronasli.I ma koliko njegova pjesnicka pustolovina,s pocetka,izgledala neizvjesnom,a njegovi putevi do sopstvene pjesnicke sifre krivudavi,jezicka kristalizacija njegovog gledanja i vidjenja svijeta i covjekovog zivota,kakvu je dosegao posebno knjigom KAMENI SPAVAC(1966)naknadno obasnjava i opravdava to putovanje.
Dizdar se u knjizevnosti javio u medjuratnom periodu,1936.godine,zbirkom pjesama VIDOVOPOLJSKA NOC,u kojoj je dominirala nota socijalnog bunta i otpora,karakteristicna za takozvane napredne pisce tog vremena.
Slijedeca,poema PLIVACICA(1954)vec je ukazivala na njegovu prevashodnu usredsredjenost na traganje za poetskim izrazom,oslobodjenim svega izvanjskog,posebno ideoloskog.U toj prevashodno ljubavnoj poemi uocljiva je primjena nadrealisticke poetike,kao i pjesnikov dosluh sa tada najmodernijim pjesnickim nastojanjima,kako u srpskom,tako i u hrvatskom pjesnistvu.Ali ni inovativnosti,a ni vrijednosti ranog Dizdarovog pjesnistva nisu bile tada dovoljno uocene.Knjizevna kritika ih je isticala tek naknadno,posebno poslije knjige KAMENI SPAVAC,koja je jedna od najosobenijih i najkonzistentnijih knjiga pjesama,ne samo u BiH.Ona je,i kao konacni pjesnicki rezultat i kao utok dotadasnjih tokova njegove poezije,potvrda da je on pjesnik koji je cijelog svog pjesnickog zivota pisao jednu jedinu knjigu.U to nas uvjeravaju,kako njegove stalne,opsesivne teme,koje neprestano varira i razvija,tako pjesme koje prenosii iz knjige u knjigu i ugradjuje ih u sve cvrscu zajednicku strukturu,kao i njihove verzije,koje svjedoce,neprestanim brusenjem pojedinacne pjesme i konacne Knjige,o pjesnikovoj teznji za savrsenstvom.U tim nastojanjima,na koja ukazuje i njegova posljednja knjiga,MODRA RIJEKA(1971),prekinula ga je smrt u trenu
punog stvaralackog zrenja.
Vec je u PLIVACICI,kojom pocinje kolobarenje motiva ljubavi u njegovoj poeziji,koje ce se u svojoj punoci iskazati posebno u knjizi KOLJENA ZA MADONU(1963),nagovijestio svoj hod ostrim rubom koji razdavaja javu i san,zivot i smrt,te naznacio kasnije izrazitu kozmogonicnost i solarnost svog pjesnistva,kao i njegovu eticnost,citljivu iz slike covjeka koji stoji CIST POD SUNCEM.A u njegovoj poetskoj zaostavstini nalazimo upravo mnoge od ponajljepsih pjesama u sveukupnoj bosanskohercegovackoj ljubavnoj lirici.I cest simbol sunca u njegovoj poeziji,
koji razgoni zivotnu studen,moguce je desifrirati i jednacenjem sa ljubavlju.Ne umanjujuci lepezu njegovih ostalih znacenja i mogucih tumacenja.Ako je ljubav covjekova zudnja da voli i bude voljen,da s radoscu daruje i prima darove,da spozna sustinu sopstvene ljudskosti i ljudskosti drugog i njenim posredstvom priblizi se odgonetki tajnovite enigme zivota i smrti,onda nam je i ispruzena ruka isklesanog na stecku,rasirenih prstiju,dignuta ka suncu,pored ostalog,i svjedocanstvo te zudnje.A upravo je taj skamenjeni lik uskrsnuo u Dizdarevoj poeziji i u njoj progovorio.U njoj,koja govori o trosnosti kamena i trajnosti krhkih rijeci,cesto srecemo i simbol mosta,koji je,
pogotovo kad je spleten od ruku,jos jedno zatvaranje sudbinskog kruga o kojem je najvise rijec u knjizi OKRUTNOSTI KRUGA(1960).Krug je tu,kao i drugdje u njegovoj poeziji,prevashodno simbol vremena.Covjekove potcinjenosti vremenu,pa i zatocenosti u njemu,kao sto je covjek,za Dizdara PALI ANDJEO,ZAROBLJEN U
LJUDSKOM TIJELU.Ali i simbol vjecnosti i mnogo cega drugog sto se,u doslovnom i prenesenom znacenju,poput sunca,oznacava krugom.
Knjiga OKRUTNOSTI KRUGA,mada,znatnim dijelom,u drugom i drukcijem mitolosko-simbolickom kodu,jer u njoj srecemo i biblijske motive i starogrcku mitologiju,najava je KAMENOG SPAVACA.Ali sve cesce ce ih prozimati sa zavicajnom mitologijom i folklorom,narodnim pjesnistvom i dualistickim vidjenjem svijeta spavaca ispod bogumilskih nadgrobnika,s natpisima i crtezima na njima,s pjesnickim citanjem s dlana vjecno usnulog koji ruku pruza najcesce k suncu.Pri tom ne treba zaboraviti da se je on,istodobno,bavio izucavanjem bosanske kulturne bastine,starih tekstova i,posebno,bogumilskih nadgrobnika.Da,u to vrijeme,1961,objavljuje i knjigu STARI BOSANSKI EPITAFI.A upravo ta epitafnost,i svojim sizeom,i svojom jezickom spregnutoscu,i morfoloskom starodrevnoscu,iskustvenoscu i mudroscu,karakterizirace njegove najuspjelije pjesme,kako u knjizi KAMENI SPAVAC,tako i u cjelokupnom njegovom pjesnickom opusu.
Rodjen u Stocu,Dizdar je bio trajno fasciniran mladalackim dozivljajem ljepote bogumilskih stecaka,i kao istrazivac starine i,jos vise,kao pjesnik,bavio se odgonetanjem tajanstvenih poruka njihove ornamentike.A vecina pjesama u KAMENOM SPAVACU ocitovanje su poruka covjeka koji pod steckom,uhvacen u"kolo bola"i"pitajuc o tajni","vjecno sanja sunce"i kako da premosti udaljenost izmedju zemlje i neba,izmedju materijalnog i duhovnog,izmedju mikro i makrokozmosa.Tom spavacu i sanjacu,koji cezne da se VRATI SVOM BISTROM IZVORU,prapocetku i koji progovara pjesnikovim glasom,kako kaze,NE TREBA NISTA DO SUNCANIH POCIVALISTA.A"po legendi",kako je Dizdar pisao,"pod starim kamenjem srednjevjekovnih bosanskih nekropola leze DOBRI LJUDI,izginuli u borbi protiv svakovrsnog zla svoga vremena."
Za moto KAMENOG SPAVACA Dizdar je stavio citate Zaratustre i Andrica.S razlogom.Ne samo zato sto je njegovo poetsko ozivljavanje srednjevjekovne Bosne pandan njenom ozivljavanju u Andricevoj prozi,nego i zato sto je u djelu i jednog i drugog uocljivo Zaratustrino dualisticko ucenje o borbi dobra i zla,istine i neistine,svjetlosti i tame.
Medju najbolje njegove pjesme zagotovo spada antiratna i,ujedno,ljubavna pjesma u najboljem znacenju tih odredjenja GORCIN,napisana 1954.To je pjesma o mrtvom vojniku Gorcinu,primoranom da ratuje,ali koji ne poginu od oruzja,nego"od boli nepreboli",zato sto mu djevojku"ugrabise u robje".Ta i njoj slicne pjesme raskrivaju put kojim je isao do KAMENOG SPAVACA,koji je krajnji rezultat njegovog traganja i nalazenja,otkrivanja i prepoznavanja sopstvenog poetskog svijeta i pjesnicke rijeci kojom je sazeo sopstvena zivotna i stvaralacka iskustva,ali i sudbinu covjeka Bosne i covjeka uopce.Njegov zivot,"na putu ka ljubavi".Njegove radosti i tuge.
Njegove snove.Njegovu zivotnu tragiku.I njegovu smrt.Izrekavsi ih pjesnicki suvereno,a ljudski potresno.Rijecju,
koja je za njega bila svestvaralacko prapocelo,u kojem estetika i etika idu pod ruku.A tom iskonskom rijecju i uzornim nacinom poetskog transcendiranja,uspijevalo mu je,kao u jednoj od posljednjih izvrsnih pjesama MODRA RIJEKA,dici pouzdan most izmedju vidljivog i nevidljivof,znanog i neznanog,zemnog i nadzemnog,predgrobnog i zagrobnog covjekovog zivota.Most izmedju njegove egzistencije i ljudske esencije.
Post je objavljen 27.12.2007. u 12:04 sati.