Sad bim trebala reći: Drugi put. ali šta ću sve u životu odgađat za ''drugi put''? da li će uopće biti drugog puta? Zašto mi ta misao nikad nije dovoljna da se maknem s mjesta i konačno napravim ono šta treba? mogu poslije i žalit i plakat ali sa suzama se niš ne postiže. i ne vrijedi čekati drugi put jer neke prilike se pružaju samo jednom, sada su tu, za 10 min više nisu i nikad ih više neće biti. Trebalo bi živit svaki dan kao da je zadnji, riskirat pa kud puklo da puklo. Život je samo jedan i ako sam u svom životu ne držiš sve konce u rukama, tko će umjesto tebe? Kad bi bar ja uspjela nadvladat neke svoje strahove i držat se toga... jedna ženska mi je neki dan rekla ovu rečenicu: da ti on toliko treba, ne biš sad bila ovdje nego biš isla kod njega. e sad, tko se ne bi zamislio nad tim? ali moji strahovi nadilaze i ono šta bi bilo potrebno da potvrdim ili srušim tu rečenicu. jači su od mene.
Na kraju... vjerojatno će ispast ovako. opet ću odustat. jer se nisam sposobna borit. i najlakše je odustat. i ja ću ić linijom manjeg otpora. bez pokušaja da neđem prave riječi, da pokušam prijeći preko svojih strahova i dokazati samoj sebi da nisu jači od mene.. najgore je šta, čak i u rijetkim trenucima kad sam to i pokušavala, uvijek bi ispalo ono najgore šta sam zamišljala da bi moglo bit... i tu stanem. i neću dalje... mozda sam previse sebična pa si ne želim patnju... tko zna? ako kad kažem da nisam sretna, svi mi imaju pravo reći: sama si si kriva. imala si milijun prilika da nešto napraviš i sve si ih pustila. više ne zaslužujem nijednu.
Post je objavljen 27.12.2007. u 11:17 sati.