Sjedila je još neko vrijeme, sve lošije i lošije volje. Okretala se prema ulazu i nadala se da će ga vidjeti. Njega nije bilo. Nije imala volje biti tamo. Htjela je samo doći kući i leći u krevet, zaspati i ne misliti na njega. Imala je osjećaj da samo tako može pobjeći od misli, sjećanja i osjećaja. Ipak, opet nije htjela otići jer je mislila da bi se možda još uvijek mogla opustiti i zabaviti, a možda se i on pojavi. Prisjetila se prošle subote kada je otišla, a poslije je požalila jer je on bio tamo. Ovoga puta, odlučila je proći kroz kafić i potražiti ga. Željela mu je zaželjeti sreću i vidjeti ga zadnji put na tko zna koliko vremena. Možda čak i nešto više, ali nije bila sigurna je li to u redu prema njemu. Ugledala ga je kod biljara. Stajao je tamo i smijao se. Bilo joj je sada žao prići mu, jer je imala osjećaj da će mu na neki način skinuti taj osmjeh s lica. Osjećaji su bili jači i krenula je polako prema njemu. Bila mu je već poprilično blizu kad ju je ugledao. Za razliku od njenog straha, osmjeh se zadržao na njegovom licu. Pozdravila ga je i on je odzdravio. To ju je malo ohrabrilo. Pitala ga je kako je i kako se osjeća prije odlaska. Nije čula njegove odgovore, nije čula ništa. Gledala ga je u oči i to je bilo jedino osjetilo koje je koristila. Začula je njegovo pitanje. Pitao ju je kako joj je u školi. Dala mu je neki uobičajeni odgovor na brzinu. Nije željela razgovarati o sebi. Htjela je čuti kako je on i htjela je čuti neke stvari za koje je znala da je nemoguće čuti ih opet od njega. Nakon kratkog razgovora, odlučila je da neće više odugovlačiti. Osjetila je da nema više snage za taj razgovor. Zaželjela mu je sreću sa osmjehom na licu, iako je bio lažan. On joj je zahvalio, i stajali su jedan kraj drugog. Ona ga je gledala u oči i željela ga je zagrliti. On je nakon nekog vremena skrenuo pogled i gledao u biljarski stol. Skupila je hrabrosti i stavila ruku na njegovo rame. On se iznenađen okrenuo, i ona ga je nesigurno pitala smije li ga zagrliti.
Post je objavljen 27.12.2007. u 00:00 sati.