Marketing
Na Božić, kontemplirajući o bespućima mirotvorstva
Slika lijevo: njemačka umjetnica Käthe Kollwitz u svojim je grafikama dočarala užase prvog svjetskog rata. Ova se slika zove "ubijen u akciji".
U ovim blagdanskim danima, slobodan od dnevnih obaveza, čitam svoje zapise o pacifizmu i nenasilju. Tu sam temu spomenuo na ovom blogu, još u ožujku, u napisu O pacifizmu, nenasilju i mirovnom pokretu. Tada sam, kao problem koji me muči, spomenuo ponašanje Vladka Mačeka, vođe HSS-a, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prije nekoliko dana rasprava na tu temu iz povijesti razvila se na portalu pollitika.com, i iz jedne moje usputne primjedbe u diskusiji o posve drugoj stvari. Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke i hrvatskoga naroda, šutio je pred užasima koji su se oko njega događali. Bila je to kapitulacija mirotvorne ideje, koju je stalno naglašavao i postojanim trpljenjem zatvora i drugih nevolja zastupao, kao nasljednik mučki ubijenog Stjepana Radića. Ništa nije činio, nije preduzeo nikakvu nenasilnu akciju.
Lako je "ne miješati se". Jednostavno sjediš i šutiš, a oko tebe strahote. Nasilje, "ne-mir". Za mir se treba moći boriti - makar to bilo, po jednom jetkom vicu, kao "j***** se za nevinost". To je dijalektika, koji povremeno spominjem - staromodna riječ "kontinentalne" filozofije, bez koje se međutim ne može shvatiti čovjeka i njegov svijet.
Hrvatska seljačka stranka, koja se od osnivanja dosljedno pozivala na pacifizam (mirotvorstvo) u svojim načelim,a našla se u tim krvavim vremenima pred dilemama, koje nije uspjela razriješiti. Raspala se na tri struje, o čemu više u članku: HSS za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nisam jedini društveni aktivist, koji se zavjetovao na nenasilje, koji ima takav duboki problem sa manjkavim utemeljenjem i učinkovitošću vlastitog opredjeljenja. Ojsećamo u sebi da to jest ispravan put, ali kako teorijski opravdati odricanje od nasilja, kako se izvući iz aporija u koje se upada ako se ipak, osim nenasilja (ahimsa), ističu i vrednote kao pravda, sloboda, čak i život? Teorije su važne, praksa bez teorije je slijepa. Jedan je deprimirani američki aktivist napisao knjigu Pacifism As Pathology. Nemamo valjanu pacističku teoriju - zato lutamo okolo pipkajući u mraku.
Slika desno: sa prosvjeda protiv projekta Družba Adria u prosincu 2004., ispred hotela Sheraton u Zagrebu. Bio je to neobičan događaj, gdje su se zajedno našli ne samo ljevičari i desničari, nego i feministkinje i redovnice! Jedan od organizatora prosvjeda bio je Franjevački svjetovni red, a ova fotografija bila je objavljena na sajtu Večernjeg lista. Držim govor, a kako u tekstu nije bilo objašnjenja ispadoh franjevac. 
Nisam sad u stanju jasno artikulirati što zapravo želim reći. Nabacao sam nešto u spomenutoj diskusiji prije nekoliko dana, pa ću sada samo ovdje zakopirati, neka se ne izgubi u raspravi o bezveznoj dnevnoj politici, koja će za par dana biti zaboravljena.
Nije morao Maček uzeti pušku i otići "u šumu". Pa čak ni drugima savjetovati, da tako čine. A mnogi članovi HSS-a to s vremenom i jesu učinili- i neumitno, prihvtili vodstvo komunista koji su od početka beskomromisno izlagali svoj život. AP inzistira da su komunisti preuzeli vodstvo ustanka, pa se zato vodstvo HSS-a nije htjelo ustanku pridružiti. Ali moguće je razmišljati i obrnuto.
Ali postoje druge stvari, koje je mogao učiniti. Napisati jedno pismo Paveliću, to sam spomenuo kao minimum.
Naravno, izložio bi svoj život opasnosti. Lako je biti "pacifist" ako ništa ne riskiraš.
Ja sam nastojao djelovati nenasilno i pacifistički za vrijeme rata (i kasnije). Tada smo u Zagrebu osnovali "Antiratnu kampanju", u srpnju 1991.. Kakva glupost, kad je rat već počeo! Ipak, istovremeno su, spontano, osnovali Centar za antiratnu akciju u Beogradu i Centar za ir u Sarajevu. Male grupice beznadežnog otpora.
Bio sam na ratištima, jednom su me zarobili četnici. Čuo sam i o krvološtvima, za koje je smatram Branimir Glavaš nedvosmisleno kriv.
Sve tako očito uzaludno, znao sam to - od siječnja 1991., kada je beogradska TV prikazala onaj film gdje je tajno sniman Martin Špegelj, bilo je jasno da se krvoproliće ne može zaustaviti. JNA snosi 90 posto krivice za rad: izdali su ono, u što su se sami zaklinjali.
Svoje dileme izrazio sam u članku "Deserters and soldiers in Croatia. Or, Can You be a pacirist in a country under Siege?", koji je u lipnju 1992. objavio Peace News, časopis War Resisters International. (Bio je poslan elektronskom poštom. Pojam "internet" još nije ni postojao.)
Naše djelovanje je bilo uzaludno. Osim toga, često sam se bijesno sukobljavao sa pacifistima na raznim međunarodnim skupovima, koji su iz udobne daljine i mirotvorne arogancije ("mi pametni idemo miriti divlja plemena na Balkanu") iznosili licemjerne, nehumane, nepravedne ocjene i prijedloge i poduzimali besmislene i nemoralne akcije.
Pa sam onda u proljeće ove godine, nakon jedne diskusije o pacifizmu u stranci, zaključio da je praksa loša, jer se zasniva na bijednoj teoriji. To sam konstatirao već davno, ima jedan moj radi iz 2002. gdje sam usporedio pacifizam, kao teorijski bijedan, da drugim komponentama zelenog svjetonazora: ekologizam, feminizam, ljudska prava, gdje postoji jaka, bogata teorija. (Filozofsko obrazovanje. "Ništa nije praktičnije od dobre teorije", reće Karl Marx.)
Ali postoje druge stvari, koje je mogao učiniti. Napisati jedno pismo Paveliću, to sam spomenuo kao minimum.
Naravno, izložio bi svoj život opasnosti. Lako je biti "pacifist" ako ništa ne riskiraš.
Ja sam nastojao djelovati nenasilno i pacifistički za vrijeme rata (i kasnije). Tada smo u Zagrebu osnovali "Antiratnu kampanju", u srpnju 1991.. Kakva glupost, kad je rat već počeo! Ipak, istovremeno su, spontano, osnovali Centar za antiratnu akciju u Beogradu i Centar za ir u Sarajevu. Male grupice beznadežnog otpora.
Bio sam na ratištima, jednom su me zarobili četnici. Čuo sam i o krvološtvima, za koje je smatram Branimir Glavaš nedvosmisleno kriv.
Sve tako očito uzaludno, znao sam to - od siječnja 1991., kada je beogradska TV prikazala onaj film gdje je tajno sniman Martin Špegelj, bilo je jasno da se krvoproliće ne može zaustaviti. JNA snosi 90 posto krivice za rad: izdali su ono, u što su se sami zaklinjali.
Svoje dileme izrazio sam u članku "Deserters and soldiers in Croatia. Or, Can You be a pacirist in a country under Siege?", koji je u lipnju 1992. objavio Peace News, časopis War Resisters International. (Bio je poslan elektronskom poštom. Pojam "internet" još nije ni postojao.)
Naše djelovanje je bilo uzaludno. Osim toga, često sam se bijesno sukobljavao sa pacifistima na raznim međunarodnim skupovima, koji su iz udobne daljine i mirotvorne arogancije ("mi pametni idemo miriti divlja plemena na Balkanu") iznosili licemjerne, nehumane, nepravedne ocjene i prijedloge i poduzimali besmislene i nemoralne akcije.
Pa sam onda u proljeće ove godine, nakon jedne diskusije o pacifizmu u stranci, zaključio da je praksa loša, jer se zasniva na bijednoj teoriji. To sam konstatirao već davno, ima jedan moj radi iz 2002. gdje sam usporedio pacifizam, kao teorijski bijedan, da drugim komponentama zelenog svjetonazora: ekologizam, feminizam, ljudska prava, gdje postoji jaka, bogata teorija. (Filozofsko obrazovanje. "Ništa nije praktičnije od dobre teorije", reće Karl Marx.)
Sliku lijevo naslikao je suvremeni umjetnik Henri Deparade. Prenosim sa sajta psihoanalitičkog Klein Seminara u Salzburgu. Kombinacijom pastelnih boja i grozničavih poteza, umjetnik postiže proturječne dojmove u promatraču, što odgovara polarizaciji koju u čovjeku otkriva psihoanalitička škola Melanie Klein. Proteklih mjeseci surfam po internetu i posjećujem knjižnice, tražeći literaturu. Čitam, pravim bilješke, promišljam; ali me pravi rad mišljenja tek očekuje. Tragam za odgovorima tamo, gdje se pacifisti dosad nisu upuštali - npr. u psihoanalitičkoj teoriji Melanie Klein, koja kaže kako su mržnja i destruktivnost čovjeku urođeni, dokazujući to psihoanalizom male djece.
Mislim da je u pravu: pacifisti se moraju odreći naivnog povjerenja u bazičnu neproblematičnu dobrotu ljudske prirode. Na tom stupnju razmatranja, analiza mene samog postaje mi jednako važna kao proučavanje politološke, filozofske i aktivističke literature. Ja ne kažem da sam pacifist zato, jer to odgovara mojoj prirodi; nego zato, jer ne odgovara.
Ali, Klein također dolazi do zaključka (citat sa sajta Melanie Klein Trust):
'The power of love - which is the manifestation of the forces which tend to preserve life - is there in the baby as well as the destructive impulses, and finds its first fundamental expression in the baby's attachment to his mother's breast which develops into love for her as a person. My psycho-analytic work has convinced me that when in the baby's mind the conflicts between love and hate arise, and the fears of losing the loved one become active, a very important step is made in development. These feelings of guilt and distress now enter as a new element in the emotion of love'.
Još uvijek sam u mraku. Palim šibice da osvjetlim barem slijedeći korak, gase se, palim druge.. Ne znam kamo me put vodi. Ne znam, hoću li imati dovoljno šibica - hoći li ožda imati sreše naići na fenjer?
Takav je put mišljenja, put filozofije, žudnje za mudrošću. Politika nije problem.
Post je objavljen 26.12.2007. u 23:17 sati.