Pregled posta

Ekskluzivno: KAKO SMO JEBALI SANSKU KOZU

G(H)OA(S)T of SANA

klasično delo ciklusa Književni terorizam



• Molio bih nekog od Jergovićevih prijatelja, konfidenata, fanova ili vodonoša, najbolje kakvog grbavca s govornom manom, tek da sve otprve bude pitoreskno i filmično, da Miljenku od Bosne prenesu sljedeću genijalnu ideju za scenario/film koja, ako se samo brižno razvije i realizira, garantirano donosi Palmu, Medvjeba i Oskara:
Elem, budući da su belosvetske hulje redovito nečiste savjesti, pa se post festum bave onime što su trebale spriječiti - bosanskim žrtvama naime - predlažem Jergosu da zaigramo na sigurnu kartu: na ultimativnu Žrtvu! Dva su arhetipska obrasca izraubana, pederluk i silovanje, pa nam ostaje samo igra va banque, dakle, bez golmana: idemo s životinjama i djecom! Jer, zvjerstva traže adekvatnu alegoriju, a, osim toga, pokažite mi kad su to dječica i životinjice u svijetu agitpropa omanula?
Radni naslov filma neka bude: Sanska koza! U prvom kadru, u sinemaskopu, vidimo full-moon ponad Jajca. Mjesec zaprema gotovo trećinu kadra, žut kao dukat i mirisan k'o cimet, što će Jerga lako opjevati. Usred mjeseca amblematski, noge en face, tijelo u profilu, glava en face, dakle egipatski, starodrevno simbolički, koči se ona, taj mračni predmet želja: sanska koza! Tu sliku koristit ćemo i na plakatu, jer ta slika posjeduje amblematičnost Batmanova logoa: ima da je zafrljačimo i na sve proizvode koji će da prate promičbenu kampanju u Cannesu, Berlinu a i šire, po Hollywoodima. Uz tu sliku, silhuetu koze crne kao unutrašnjost bosanske šume/duše, što će također Jergos lako glasom naratora da dočara (najbolje dvoglas Rade Šerbedžije i Mire Furlan) - naracija je ovde sankcionirani prosede film-noirea, jer radi se o hard-bihoiled thrilleru - ide tema one stare 'Mujo kuje konja na mjesecu...', i, odjednom, kao udarac Edhema Šljive rezantan meket koze, pun nekog praiskonskog, animalnog derta ili čežnje, bog će ga znati. U levom gornjem kutu srebrnog ekrana može da ide logo 'Želje', a u desnom citat iz Meše Selimovića: recimo, ono o četres' godina, ružno doba, jebiga, to može da se prevede s tu old tu rok en rol, tu jang tu daj. U kadru se pojavi i naslov filma, na engleski:G(h)oa(s)t of Sana, pun inicijalne dvoznačnosti i volšebne šeretske mistike.
Da se vratim prvotnoj ideji, oprostite, ja se uvijek lako zanesem kad god pišem scenario za Oskara. Dakle, kamera ide negde dole, put Jajca, i čuje se u offu: Nije čudno da je sve otišlo ukurac, kad je počelo u Jajcu! Onda idemo na lika koji je to rekao, delija u šajkaći, da se olakša strancima praćenje filma, jer tko će se snađe u tom izobilju naroda i narodnosti. Drugi mu lik, onaj kojem je ovaj prvi govorio, kaže: Nego, jesi l' ti ikad razmišlj'o što se kaže: E, izjebaćute k'o sansku kozu? Tu se zametne razgovor o ljepoti sanske koze, postojanju prirodno lijepog i specifičnostima bošnjačke faune, pa se dva ratna druga, Stevan i Nemanja, odluče da pojebu tu legendarnu sansku kozu. Iz više razloga, jer film je strašno dubok i funkcionira na više niveaua: prvo, iz erotske i intelektualne znatiželje - kao odgovor na uvodno pitanje; drugo, ne bi li ponizili ono bosansko u samoj njegovoj biti; treće, film funkcionira i kao potraga za nečim što ne postoji, i tvrdi da to tražimo upravo zato jer nepostoji (u, jebote, kad ovo Jergos obradi jebaće im mater evropsku!); ondak, potraga za sanskom kozom vazda može da se shvati i kao tjeranje maka na konac vlastitih predrasuda: 'ajde da istjeramo do kraja taj klasični topos bosanske nacionalne mitologije i da vidimo kako se stvarano jebe sanska koza; dakle, riječ je o razbijanju uvriježenih predrasuda i plemenskih mitova! Formalnoproceduralno, potonje je tipičan tuzemni nadrealistički prosede: reč je o realiziranju metafore, par exellence!
Da ne bi odbio širu publiku, film je u pizdu materinu pametan već u prvih par kadrova, je l' tako? Jes! E, ali tek sad dolazi... - šta? Pa dete, jebemlivas ćopave! Sad se dvojici Srba suprotstavlja mali Muhamed, koji se cijeli film uopće ne pojavljuje, jer se Muhameda ne smije prikazivati! Genijalno, a? Pojavljuju se samo učinci Muhamedovih dijela, tako da cijeli film zadobiva tipično bosanskomelanholičnu mističnost svojstvenu dervišima mevlevijama, koje ćemo da pokažemo što više, kako plešu, kako se probadaju s mačevi, kako padaju u trans itd., da dobijemo na egzotičnosti i atraktivnosti celoga projekta. Lokacije su bazične: Jajce slapovi dva do tri puta, Mostarski most u krupno (eventualno da se vidi da se organizuje rušenje za potrebe snimanja filma, ako je moguće...), stećci, Pale sam na svetu ponad Sarajeva, i, u finalu, kao seting konačnog obračuna, olimpijska bob-staza! Jebiga, ako od ovog ne može da se uradi dobar film, onda ja stvarno ne znam! Ako neće Jergos, da pitamo čika Abdulaha Sidrana? Muziku će da napiše Dino Merlin (jebiga, lakše će da ga izgovore kad podigne Oskara), a casting je neopoziv: Dejan Aćimović kao Stevan, Kusturica kao Nemanja (!), mali Muhamed se ne pojavljuje, a u drugom su redu iza choruslinea Rade Šerbedžija kao skakač sa staroga mosta, Mira Furlan kao vidjelica iz Međugorja, Nele Karajlić koji posuđuje glas sanskoj kozi i još brojni drugi drugari. Otvoreni smo za brojne predloge!

Sesil Miličević 20.03.2006. 05:07



Bonustrack

MEMORIJALNI CENTAR 'MILENKO JERGOVIĆ'

Vidi, Kizo, kako kongenijalno mislimo:
Mislim da ne bi trebalo Miljcu ići niz picinu dlaku, Magda, i, molim te, ne cjepidlači.
Čujem da je daidža Miljenko završio kurs brzog čitanja, pa je "Istoriju ružnoće" pročitao nadušak, između dve rakije od suhe šljive i telećih odrezaka na žaru u umaku od suhih šljiva.
Čujem isto to da je amidža Miljenko završio kurs brzog pisanja, pa je zbiru poezije "Na Ilidži filidžan" napisao između druge dve rakije od suhe šljive, i još dva teleća odreska na žaru u umaku od šljiva suhih kao usne beduina što šute o šumoru šedrvana.
Kizo, kasnije bum obradil vazda na šalu spremnog Miltona Jergosa Seljosu, šereta iz šeher-Sarajeva, vazda frustriranog namještenika korporativnih komunikacija. No već sada mogu kazati kako je ova bilješka oslonjena na tipičnu agramersku predrasudu da je istina života samo tamo gdje se živi u dreku. Ta predrasuda, na koju su Jugoslaveni silno ponosni, na kojoj je Kusturica, očima Sidrana, napravio cijelu jednu balkansku magičnorealističku mitologiju manjinskih naturščika što lete po svadbama i sprovodima, a Bregović zaokružio u integralni romskomeđimurski glazbeni idiom, nažalost nije hrvatski patent: prolazi u Cannesu kao i u San Remu, dakle je očito riječ o lošoj savjesti i difuznome fenomenu europske malograđanštine. U jednu riječ: gospođe u bundama odlaze u Lisinski na premijeru "Oca na službenom putu" misleći, ili samo vjerujući, da su gledale dokumentarac o istinskom, sirovom životu koji počinje iza drugog perona glavnog zagrebačkog kolodvora jugoistočno! Zagreb je idealan grad za ovakav sehnsucht. kako veli moj prijatelj: nereflektiranu melankoliju; znaš ono, Suada, Suadaaaaa, onaj imbecilni adolescentski dert kojim odiše sve bosansko, od Gazi Husref-bega do Saše Lošića:
Hajdemo drugovi moji kao nekada
Kada smo subotom išli u zelenilo
A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
Drugovi budimo iskreni
Već nam se bliži dvadeseta
A treba živjeti i pjevati
Idemo kao na maturskoj večeri
Uno, duo, tre, quatro
E, to ti je Jergosov tekst o Milanoviću: drukamo za 'građansku' Hrvatsku, živimo na jugoslavenskim parama gazda Nine, a kad netko dirne u korporaciju - o kojoj, zanimljivo, u članku ni riječi! - onda opletemo po grabači sve građansko onako, po srpsku: ma sve su to bre pederi i civili, kažem ti, nije to videlo života ni iz tramvaja, majku im jebem lezilebovićsku! Milanović je gradsko dete, izravno je kao fakultetlija otišao u MVP, propustio je Armiju i zastavnika Jeftu Pantića, nema svoje klasiće ni sitttnoooooooo ni septembarsku klasu, ne zna taj za frustraciju vožnje u stojadinu i par-nepar, socijaldemokrat je a jebemliga nije ni jugonostalgičan… e pa stvarno je taj Milanović živeo i radio koncem dvadesetog veka sasvim izvan sveta, pošteđen i zaštičen roditeljskom brigom i ljubavlju, kako kakva tetkica i civil, da skratim: pederčina, ba!
Jasno, Jergović je u to vrijeme već prekapao po fekalističkim Bregovićevim home-video uspješnicama, koje je kasnije u sličnom caracter-assasination tekstu prodao sličnoj korporacijskoj publikaciji, predstavivši se agramerskoj blaziranoj publici debutom dostojnim i aplauza i prisjećanja: dokumentarnim svjedočanstvom o seksualnom životu najveće pop-zvijezde bivše države, ej, jebotebog, samom esencijom upravo onoga što bi takva imbecilna supijana provincijalna publika mogla smatrati Autentičnim životom Podneblja! Zna nas Jergos, velim: zna on nas, jeb'o ti nas!
Je l' istina, sinovac?
A to što pitaš je li on HDZ-ovac za novac, ma nije on hadezeovac, nego je samo za novac. Tko da (više). Propagandist. Došavši u Hrvatsku, pisao je u "Slobodnoj Dalmaciji" a posao mu je - čik pogodi? - dao Miroslav Kutle (koji je uostalom potpomogao mnoge svoje kasnije dušmane!). Jasno, to Jergosa nije spriječilo da docnije nepatvoreno prezire hercegovačkotajkunsku bagažu i ognjištarski šljam, koji, po potrebi, pričepi li ga netko drugi, Kuljiš ili Milanović sasvim svejedno, patentirano brani kao vlastiti zabran. Jergos je jednostavan lik: Nino Pavić je oformio pretorijanski književnoinetelekutalni zdrug - doduše, nema tu nikog tko bi recimo tebi, kao dipl.phil., mogao točno odgovoriti na bilo koje pitanje o Parmenidu, Tertulijanu, Baconu, Kantu ili Fregeu, npr., jer, ovo je najneukija generacija hrvatskih književnika otkako je književnosti i Hrvatske - koji se samoobnavlja po logici: Jergović je klasik, jer smo ga uvrstili u inicijalno kolo svjetskog romana XX. stoljeća; Tomić je genij, jer to veli Jergović; Pavičić je genij, jer to veli Tomić; a Pavičić i Tomić jamče da je izbor Jergovića u kolo svjetskoga romana XX. stoljeća pravovaljan, ispravan i utemeljen, dakle da je auktor genije! U tim samohvalećim krugovima što se suzuju, Jergović je neka vrst književnog dobermana: Gazda Jeza naučio ga je da na komandu "Drugi" ispiše petnaest kartica pitkog štiva o beogradskim kavanama, zalogajnicama i splavovima u kontralihtu izobilja Sajma knjiga, na naredbu "Šerba" laje se dugo u noć o hrvatskoj kulturi kao hrvatskoj pa zato nekulturi, a na sam spomen "Hrvata" skače se Aralici za vrat žedan srpske krvi svih Aralica, ili se Drugi, ako je Hrvat odrastao u Beogradu, istom tretira kao rosno dupe i patetični fašist, pri čemu je Jergoviću svakako vazda zanimljivije ovo prvo. To je nevjerojatna škvadra: stalno iznova ponavljam da je Pavičić autor teksta u kojemu se izrijekom spominje autohtona i genuina hrvatska mržnja spram drveća!, da je Tomić autor putopisa u kojom četničku ikonografiju kokardi Guče tretira kao Gucci, ili barem kao etnograski kuriozitet, a da je dirljiv napor Miljenka Jergovića da nas kao neadaptirana bosanska budala privede građanskoj svrsi već mjerodavno opjevan i opisan u hrvatskoj i bosanskoj literaturi 21. stoljeća:

Bojan Žižović

Prijatelj iz Sarajeva

Imam prijatelja u Sarajevu
Igora Banjca
Rijetko se srećemo
I još rjeđe viđamo
Dugujem mu gajbu piva
Sjećam se njegove priče
Memorijalni centar Miljenko Jergović
Strašno dobra priča
Jednom me Igor ugostio
U Sarajevu
Na književnom druženju
Upoznao sam tada i njegovu ženu Fernalu
S kojom nisam imao ništa
Igor me vodio u Baybooka
Da mi pokaže da Sarajevo ima knjižaru
U kojoj se može piti
Nadam se da se još uvijek može
Otišli smo i na ćevape
Popili tursku kavu
Razgovarali o pametnim stvarima
O tome kako ja živim u Puli
A on u Sarajevu
I kolika je udaljenost između dva grada
Zračne linije
Igor mi je rekao da ujutro imam vlak
Za Zagreb
Polazi ujutro
S glavnog kolodvora
A onda smo se napili
Sarajevsko me jutro iznenadilo
Došlo je prebrzo
Ostao sam u krevetu
Igor je zatim za časopis napisao
Žiža je zakasnio na vlak
Htio sam mu reći da me zovu Žižo
A ne Žiža
Ali nisam imao srca


Igor Banjac

April ili Memorijalni centar Miljenko Jergović

Izraslina, mislim, i volim tu riječ,
ali ne i samu strvar, što god
bila. Kasno noću bole me zubi
i telefon zvoni. Bolestan sam,
nesretan i sam. Gospode!

Raymond C


Izraslina se pojavila prije 30 dana; na donjoj vilici. Noću je veća, a ujutro manja.
Možda je tumor, a možda i ne.
Kada gnječim izraslinu, kao da se pomjera i bježi od prstiju.
Otišao sa, u strahu i nevolji, kod ORL specijaliste gosn. Katice.
Katica je istočnjak, prezadovoljan svojim poslom u lokalnoj ambulanti. Znate te spike:
Ispiši recepte, utješi nekoliko kretena i bježi kući na ručak
i popodnevni odmor.
Išao sam i na ultrazvuk, ponovno u strahu i nevolji.
"Kud baš svi na vilici", rezignirano je ustvrdio ljekar, i dodao:
"Ma kakvi, to vam nije tumor".

Izraslina se povećava.
Izraslina - supruga.
Svaki dan je kaotičan i pun svađa. Za smirenje koristim sitne plave tablete i smotuljke.
Poznate su takve kombinacije u književnosti naših naroda.
Tome bi trebalo dodati alkohol i veće količine opojnih droga.

Naravno da je potrebna legalizacija, često mislim u muci nabavke.

Fernala sve učestalije izražava žaljenje i blago kajanje zbog našeg braka.
Ja sam zapitao samog sebe.
Miron sjedi na klackalici, počesto pada na tlo - razbije se, posječe se.

Tresem se od hladnoće u vlažnom sobičku. Staklo je puklo. Olovka klizi po papiru.
Mara pere noge u kupatilu,
česma i vodokotlić su sjebani, bojler huči.
Imam dva jastuka na krevetu: žuti i bijeli. U društvu sam Mammilarie, Astrophytuma, Rebutie, Hamatocactuca i Choryphante.

Mladi, neafirmirani i uplašeni pisac Ib, uz silnu muku, uspio je skrpiti zbirku priča
i izdati je.
Posvetiti je ženama: Fernali, Mirzeti i Belmi.
Gdje je sljedeća zbirka, kolege pitaju.
"Piše li se štogod?"
Nešto je tek naznaka stiha, ponešto, pak, nalik priči. Skice i vodoravne crtice.
Ovisnost - tekst.
Uperen prst kritičarev, kvrgavi doktorov prst.
"Ti si narkoman", uzvikuje doktor.
"Fakat bed, ti si narkoman", dodaje Tašo.

Pisac je opterećen 'egzistencijalnim užasom', 'surovim realizmom',
'paklom svakodnevnice'. Mara lupa u kuhinji, sprema posuđe za jutarnju kafu.

Promatram školjke naslagane na zidu, žute i zelene zmije pokrenute desnom i lijevom rukom, jedem sladoled i naginjem se da vidim kaktuse u maloj cvjećarnici na rivi.
Uzimam Pixy, brzo ga prelistavam i sjetim se Radovanove promocije u vojarni Karlo Rojc.
Mara je bolesna. Što bih mogao učiniti da sam tamo?

Izraslina se povećava.
Pristupam čišćenju hrpice od sjemenki. Čašicu sa sjemenkama čuvam za proljeće.
Grozno, sutra moram zvati dilera.
Hrpica je 5, 6 manjih smotuljaka. To je za večeras i možda sutra.
Plavu tabletu ću uzeti ujutro.
Lijepo je posjetiti neveliku apoteku Neuropsihijatrije i poslužiti se lijekovima iz ormarića. Mama Jozefina prepisuje raspored i nudi mi kesicu sitnih raznobojnih bombona.

Hu, hu, već je bolje.
Zapalio sam, hrpica je donekle očišćena.
Dim ispunjava sobičak, ugodan i okrepljujući.
Rak pluća ili grla, ko zna? Zastajkujem - bolest? Zastajkujem - izraslina?
Mara je zaspala i jedini zvuk je škripa kreveta dok se pomjeram.
Potiha molitva se ne čuje.
I Mara je izgubila vjeru u Svemogućeg, Sveznajućeg.
Dodirujem TA peć, nije ni mlaka. Počinjem se ponovno tresti i osjećam jad Iba,
u hladnom, vlažnom sobičku,
sa hrpicom manjom iz sata u sat,
u prizemlju trošne zgrade - preko puta Memorijalnog centra Miljenko Jergović.
Sepetarevac, bivša ulica Mile Radojevića, Mejtaš.
Memorijalni centar vodi piščeva majka, ne birajući trenutak da spomene
talentiranog i uspješnog sina.
Sin objavljuje romane, priče, pjesme, oglede; član je žirija; dobitnik nagrada,
i stalno uzvikuje: "Sretan sam!"

Kaktusi i ostali sukulenti su dobro.
Već nekoliko sezona biljke zimuju kod Mare, u hladnoj i tamnoj sobi.
Temperatura je 10° C; kišem i poskakujem.
Ib u svom vlažnom sobičku, okružen žutim i bijelim jastucima
i prekriven dekom.
Bez hrane i pića, sa uznemiravajuće malom hrpicom.
Ponekom Mironovom igračkom.

Zvrnda telefon.
Stapelia se smežurala,
zalijevanje toplom vodom, hibernacija.
Greškom sam izvadio dva papirića.
Smotuljak pomalo pucketa, nikako da se čovjek riješi sjemenki.
Žuti jastuk i žuti papirnati svitak.
Kako bi ove hladne martovske večeri izgledao susret s Ninom?
"Svršavam, ajme majko, svršavam", uzvikuje Nina.
Jadna ona Fernala sa ovakvim čovjekom, kakav će tek Mironov život biti!?

Konačno se naslonih na žuti jastuk.
Gledam u "Sarajevske sveske". Potreban je još mali napor utipkavanja.
Memorijalni centar Miljenko Jergović je prazan,
svjetla su ugašena.
Mali prstić sudbine bocnuo je Iba,
koji uz svu zavist i ogorčenje promatra kuću preko puta svoga jadnog i vlažnog sobička.
Prije petnaestak godina poklonio sam ploču Nedi,
a tip je rekao: "Gledaj poltrona".
Vidim da si dugokos i bradat, primaš nagrade. Svaka čast!
Ja, pak, opipavam izraslinu i trošim zadnje mrvice sa hrpice.

Trznuo sam se u 7. Ptičice pjevaju, oblačno je.
Izgleda da pada kiša. Ostalo je nešto snijega na dvorištu.
Sada stenjem na starinskoj wc šolji, fakat sam se prežderao sinoć.
Memorijalni centar, mjesto gdje je naš pisac rođen, napisao prve knjige.
Čovjeku ponekad godi da putuje, trucka se u praznom kupeu ili osjeti lupanje srca dok se propinje ka nebesima.
Uskoro krećem. Termin kod zubara Emira je dogovoren. Tortura se nastavlja.

Izraslina je manja no sinoć.

leech's funeral service

Mara umire
Pišemo molbu za starački dom
Mali preuzima stan
Mara leži u sopstvenim govnima
I mokraći
Smrad je neizdržljiv
L. moli Razoritelja da uzme Maru
I ide kući odmarati se

Jučer su zakopali Maru
Gosti su razgovarali o sjebanom križu
I Memorijalnom centru Miljenko Jergović

SUTRA: "Književni terorist" - KAKO SMO JEBALI KLASIKA, sabrana dela, rasprava!


Post je objavljen 26.12.2007. u 23:46 sati.