Avantura Snješka Vedrića se nastavlja! Budim se u 05:15 ne bih li sat vremena kasnije uhvatio prvi bus za aerodrom. Vani je još uvijek mrak. I mećava. Čini se da nije stala čitavu noć jer je sve bijelo. Kao zadnji lopov šuljam se iz hostela. Moram biti tih. Svi još uvijek spavaju. Stajalište autobusa je samo stotinjak metara od hostela, ali u ovakvim vremenskim uvjetima ono 'samo' bih mogao slobodno izbaciti iz rečenice. Bura još uvijek šiba, gust snijeg dolazi sa svih strana, a ja čekam na uglu Main Street i Tupper Street prokleti aerodromski autobus. Da nije došao, vjerovatno bih se pretvorio u snješka, a stanovnici Buffala bi na uglu Maina i Tuppera (gdje se BTW nalazi lokalna policijska postaja) imali novu božićnu atrakciju. Ali autobus (1,75 dolara) je došao, točan kao urica, u 06:26.
Dvadesetak minuta kasnije već sam na aerodromu koji se veličinom ne može nikako uspoređivati s onim u Chicagu. Ovaj ima svega jedan terminal na dva kata: donji je dolazni, a gornji odlazni, i tek nekoliko trgovina i restorana. Letim Southwestom, najvećom američkom low cost avio kompanijom, za Washington, točnije za Baltimore (Maryland) koji se nalazi 40-tak minuta od Washingtona. Kartu sam dobio za 59 dolara, a ovaj let je bio i jedina pametna opcija jer ići vlakom od Buffala do Washingtona bi značilo presjedati nekoliko puta i izgubiti dva dana samo na putovanje, a da ne spominjem da je cijena vlaka puno veća od aviona. Direktnih autobusnih veza također nema između dva grada pa se svodi na isto. Moram priznati da me malo strah da li će avion uopće poletjeti. Vani mećava ne prestaje. A čuo sam da je Chicago O'Hare zatvoren iz istog razloga. Ipak, na monitorima još uvijek stoji da moj let ide prema planu. Nekoliko drugih je u kašnjenju, a neki su i otkazani. Čekiram se preko automata, predajem prtljagu, brzinski prolazim kontrolu i još brže ulazim u avion. Kako noćas nisam baš nešto spavao, let sam skoro cijeli prespavao. Uspijevam se probuditi baš u trenutku kad se dijeli piće i snack, koji su za razliku od europskih low costova ovdje besplatni. Gledam kroz prozor i primjećujem nekakve meandre rijeka s malim otočićima, jezera i naposljetku Baltimore, koji je minijatura u usporedbi s Chicagom.
Prtljagu je dosta trebalo čekati, a čim je došla, odmah primjećujem da nešto nije u redu. Brava je razbijena. Malo se pomičem ustranu i na jedva jedvite jade uspijevam otvoriti kofer. Unutra pronalazim obavijest: Transportation Security Administration je nasumice izabrala moj kofer za pregled, a kako brava nije bila po TSA standardima, morali su je razbiti kako bi otvorili kofer. Moš' mislit kako je to bilo «nasumice». E pa, Merry Christmas! To mi je američki poklon za Božić. Ljutit odlazim do šaltera za prtljagu Southwesta, ali oni mi objašnjavaju da ne mogu preuzeti nikakvu odgovornost, već da telefoniram TSA. Hvala Bogu, broj je besplatan pa zovem, ali ni s te strane nikakve pomoći. Na papiru jasno piše da TSA ne preuzima nikakvu odgovornost ako brava nije bila po njihovim standardima. Znači li to da svi mi Europljani i ostali moramo imati jednu posebnu prtljagu za Ameriku, a drugu kad putujemo u druge zemlje?! Preostaje mi samo da na netu skinem formular za reklamaciju i faksiram im ga što prije. Iako vjerovatno od toga neće biti nikakve koristi. Tako je moj novi Benetton kofer od 1000 kuna (cijena na sniženju, prava cijena mu je 1500 kuna) skoro za baciti. Brava ne funkcionira, a i sam kofer se teško otvara i još teže zatvara.
Iako od aerodroma u Baltimoreu do Washingtona postoji autobus za nekoliko dolara, zbog novonastale situacije nemam volje sad se tramakati po autobusima. Za 17 dolara radije uzimam Amtrak. Dok se 40 minuta vozim do Washingtona, promatram pejzaž. Maryland je puno drugačiji od Chicaga i Buffala. Puno šuma. U proljeće i ljeto je sigurno sve zeleno, a u jesen šaroliko. Snijega napokon nema, već sije sunce kojeg u Americi prvi put vidim. Temperatura nekih 5 do 10°C. Pravo proljetno vrijeme. Samo što je zima, a ne proljeće. Neopisiva razlika između Chicaga, Buffala i sad Marylanda.
Washingtonski glavni kolodvor zove se, surprise surprise, Union Station. Ovo me malo već podsjeća na Peru gdje je gotovo svaki glavni trg po gradovima bio Plaza de Armas. Union Station još je jedna prostrana građevina s visokim i oslikanim stropovima, izgrađena negdje krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Izgleda da su svi Unioni građeni na isti kalup. Metroom, koji izgleda jednostavnije i europskije od onog u Chicagu, vozim se za 1,35 dolara do centra i svog hotela. U Washingtonu ću biti sljedeća tri dana. A hotel je Hilton Garden Inn Washington DC Downtown kojeg sam dobio online za 104 dolara pred nekih mjesec dana. Još jedna prostrana soba s ogromnim king size krevetom (ova doduše ima pogled na zatvoreno dvorište), polumetarskom plazma televizijom, kupaonicom u mramoru...
Iako je prvotni plan bio malo prošetati po Washingtonu, gotovo cijeli dan provodim u hotelskoj sobi još uvijek pod utjecajem jutrošnjih prilika (odnosno, neprilika). Tek navečer, gladan se dajem u potragu za hranom. Desetak minuta hoda od hotela pronalazim 7 Eleven, ali i hrpu beskućnika, prosjaka, prljave ulice i parkove. Okolo se muvaju Latinosi, crnci, Kinezi... Čudne li četvrti. Druga slika Amerike.
A na drugu stranu od hotela, samo 5 minuta hoda je do Bijele kuće, rezidencije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Da je hotel malo viši, a ne samo 14 katova (usput, ja sam na 13.), vjerovatno bi se Bijela kuća vidjela s viših prozora. Prvi dojam je da Bijela kuća na televiziji izgleda puno veće. Ali čim sam zašao iza ugla, kuća počinje «rasti», i sa sjeverne strane se pokazuje u svoj svojoj veličini. Iako je Washington sablasno pust za jedan glavni grad, oko Bijele kuće sa svih strana ima gomila ljudi, naravno s fotoaparatima u rukama. A na južnoj strani nalazi se tradicionalno veliko božićno drvce, tzv. National Christmas Tree, a okolo njega pedesetak malih koji predstavljaju svaku od 50 američkih saveznih država i neke od američkih prekomorskih teritorija poput Portorika ili Guama. Malena božićna drvca su ukrasile grupe ljudi iz svake pojedine savezne države. Jedno od rijetkih mjesta u Washingtonu s božićnim ukrasima. Ostale ulice su neobično siromašne ukrasima. Potpuni kontrast Chicagu.
FOTOGRAFIJE MARYLANDA IZ ZRAKA TE WASHINGTONA D.C.
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:54 sati.