A putovanje čuvenim američkim Amtrakom se svakako pretvorilo u jednu veliku pustolovinu. Gdje su oni prekrasni vlakovi koje viđamo na američkim filmovima? Starudija pod imenom Lakeshore Limited trebala je uz jezera Michigan i Erie doći od Chicaga do Buffala za 11 sati, ali vožnja je malo potrajala pa sam se Buffala vozio samo 12 i pol-13 sati. Na pola puta smo usred noći stali u Clevelandu i tamo izgubili dosta vremena na čekanju nekoga ili nečega. A da ne spominjem da cijelu noć nisam skoro ni oka sklopio! Sjedala jesu šira i s puno više mjesta za noge nego u našim vlakovima, ali nema kupea, a vrata vagona su bila pokvarena pa se nisu dala zatvoriti. Uz sve to, kao naručeno, dobio sam mjesto u prvom redu (uz ona ista pokvarena vrata) pa su se ljudi gotovo cijelu noć šetali unutra van, a biti uz vrata znači i cijelonoćni «povjetarac». Još jedan dodatak, ni prozora nije bilo u mom redu, već je umjesto njih bila limena ploča, tako da ništa ni od uživanja u pogledu. Zaključak, vlakovi u Americi su jedno veliko sranje. Čak i oni naši stariji vlakovi izgledaju puno bolje od ovog kojim sam se noćas vozio. A da ne spominjem naše ICN vlakove... Čuo sam komentare suputnika da se kvaliteta Amtraka jako srozala u zadnjih nekoliko godina.
A dodatno iznenađenje me čeka u Buffalu. Željeznička stanica (mala kućica s četiri zida i krovom nad njima) nalazi se kilometrima izvan grada. Dobro, na to sam bio pripremljen. Ali očekivao sam da će biti gradskih autobusa do grada. No, kako je nedjelja, autobusi voze rjeđe pa sam tako ja izvisio. Sljedeći ide tek za dva sata, a nije baš da imam vremena napretek. Trebao bih danas popodne «skočiti» do Niagarinih slapova i vratiti se prije nego li padne mrak. Jedina opcija je taxi, a kako do centra ima nekih 20-tak minuta, taksist Indijac me na kraju dere za 30 dolara. Uput mi pokušava uvaliti vožnju do Niagare za 60 dolara (fiksna cijena, kako kaže on). No thanks.
Večeras mala promjena. Spavam u hostelu. HI Buffalo hostel nalazi se u samom centru Buffala, na Main Streetu i uz tramvaj koji je u Buffalu besplatan sve dok se voziš na dionici koja je nad zemljom. Ostavljam prtljagu na recepciji, check-in ostavljam za kasnije i jurim na slapove. Manje više svakih sat vremena voze gradski autobusi između Buffala i Niagare Falls, vožnja traje 1 sat, a 1-day pass stoji svega 3,50 dolara. Kako se približavam Niagari, pojavljuje se vani sve više snijega, postaje sve hladnije... Ne mogu vjerovati kako se vrijeme mijenja. A to je tek početak. Jer ubrzo počinje pljusak, zatim susnježica, gust snijeg i na kraju snježna oluja kakvu u životu nisam vidio. Sve to u samo sat i pol-dva. Vjetar šiba sa svih strana toliko da je teško kretati se. Kišobran dakako ne dolazi u obzir, a dok se ja s autobusnog kolodvora u Niagari Falls šećem prema slapovima (koji su dosta udaljeni od njega) kapa, rukavice, kaput i tenisice polako se natapaju vodom. Vidim kapljice vode kako kapaju s ruba kape. Proklinjem Lonely Planet koji preporučuje vožnju do autobusnog kolodvora i onda «laganu šetnju nizbrdo» do slapova. Može se izaći ranije i doslovno prošetati par stotinjak metara do njih. Kad sam konačno pronašao te poznate Niagarine slapove, već sam mokar do kože, a uz jak vjetar postaje sve hladnije i hladnije. Nažalost, većina popratnih aktivnosti i kafića je zatvorena. Ipak ovo nije turistička sezona. Samo jedan ludi Hrvat i nekolicina drugih po ovom vremenu šeću uokolo. Iako je sve pod snijegom i ledom, uspjevam baciti brz pogled na slapove. Goat Island iliti Kozji otok «razbija» slapove na dva dijela: s jedne strane su tzv. Bridal Veil Falls i American Falls, a s druge Horseshoe Falls. S druge strane Niagare je Kanada. Hotel Sheraton, Casino, nekakav toranj, zabavni park se vide na drugoj obali. Rainbow Bridge povezuje SAD s Kanadom, na dohvat mi je ruke, ali ipak ja u Kanadu ne mogu. Jer iako imam multiple entry vizu za SAD, u Kanadu me bez vize Kanađani neće pustiti ni na sat vremena. Moram se zadovoljiti slapovima s ove strane zavjese. Njihova visina je oko 50 metara, a ukupna širina je 1115 metara. Protok vode je od 567812 litara u sekundi na Američkim slapovima do 2271247 litara u sekundi na Potkovi. Godišnje slapove posjeti čak 12 milijuna turista (naravno, u toplijim mjesecima, jer zimi zjape gotovo prazni). Niagarina voda na kraju završava u jezeru Ontario, petom od Velikih jezera, koji se nalazi blizu Niagare Falls, ali u ovakvim vremenskim uvjetima nemam volje za šetnju do jezera. Ime Niagara dolazi od riječi «onguiaahra» Iroquois Indijanaca što znači tjesnac jer se na mjestu gdje Niagara pravi slapove nalazi tjesnac koji povezuje jezero Erie s jezerom Ontario.
Vani postaje sve hladnije. Dok na otvorenom čekam autobus za Buffalo (naravno da mi se do autobusnog kolodvora ne da pješačiti), mećava samo pojačava, a ja se sav mokar polako pretvaram u Snješka Vedrića. Kad je autobus napokon stigao, a ja ušao unutra, čudni pogledi ostalih suputnika ne nedostaju. «Još jedan lud turist...», čitam im misli. Ni u Buffalu nije ništa bolje. Mećava. Vjetar šiba. Ja sve mokriji, na rubu živaca. Napokon se čekiram u hostel (23 dolara za krevet u spavaonici), skidam mokru odjeću sa sebe, bacam je u sušilicu... Lijepo je ponovno biti u suhoj odjeći iako spavaonica nije baš pretopla. Loša toplinska izolacija, a vani orkanski puše, prozori se tresu kao da će se istog trena srušiti... Od osam kreveta u spavaonici, samo je jedan zauzet. Sa mnom u sobi je gluhonijemi Tanzanijac koji putuje za Kanadu.
Odlučujem izaći van da nešto pojedem. Mećava je i uz ovakav vjetar hodanje po ulici je kao borba s vjetrenjačama. Ima jedan luđi od mene. Tip po mećavi pokušava voziti bicikl... Naravno da ga je vjetar srušio. Osim njega, grad od preko 300.000 stanovnika djeluje pusto. Nitko nije lud biti vani. A kako nemam kape, jer se još uvijek suši, kosa mi se doslovno sledila. Od hladnoće osjećam kao da će mi glava eksplodirati. Kakvo olakšanje kad prekriven snijegom konačno nalazim Anchor's Bar koji navodno ima najbolja pikantna pileća krilca (lokalni specijalitet u Buffalu). I kakvo razočaranje! Bar je krcat ljudima i trebalo bi se neko vrijeme čekati na stol. Jesti u Americi je najveći problem na koji sam naišao. Sad razumijem zašto toliko Amerikanaca običava jesti u McDonaldsu i sličnima. Kome se gladan čeka satima na jelo ako ga tu iza ugla možeš naći za pet minuta?! Nikad u životu, u niti jednoj zemlji, nisam vidio toliko pretilih ljudi, ali sad ih razumijem...
Prazna želuca vraćam se prema hostelu. Ipak nailazim na nekakvu pizzeriju-fast food. Tko bi znao kako nazvati to mjesto... Negdje moram jesti, a ovdje barem nema gužve. Naručujem nekakva bezukusna krilca, koja graniče s odurnosti, ali barem ne idem gladan u krevet.
FOTOGRAFIJE NIAGARINIH SLAPOVA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:55 sati.