Pregled posta

DALEN I ANASTASIA. BUDUĆNOST I SLOBODA, KAROLINA I KOMPLIKACIJE

Probudilo me je blještavo svjetlo , trenutak mi je trebao da mi se oči naviknu na njega , dolazilo je izvana, nabrzinu se obućem , crne traperice i crna majica . Odem do prozora i razmaknem plave zavjese od nekakvog čudnog materijala. Ugledala sam savim normalan prizor ali nešto je bilo pogrešno u njemu. Perivoj je izgledao savrišen za opis zimske idile, na nebu je sjalo zubato sunce čije su se zrake presijavale kroz ledenice što su visjele s drveća, u perivoju je bila poveća skupina koja je uživala u zimskim radostima. Iznenada shvatim što je pogrešno. Odem do perivoja, svi zašute i zastanu kad su me spazili, već sam se navikla na to , tako sam djelovala na ljude odkako sam se vratila.
"Ispravite me ako griješim , ali zar mi nismo negdje usred Amazone?"
"Da, zašto , pitaš!" upita Aqua
"Da ,vidimo, odakle snijeg usred Amazone???"
"Amanda može upravljati vremenom, a kako je sutra Božić zakljućili smo da je dobro za dojam" pojasni Elberth
"I zbog tako smiješne stvari vi promjeniti klimu!?"
"Hej ćemu briga sve će biti po starom kada prođu blagdani i snijeg nam dosadi"! reče Amanda
"Kako god vi ćete snositi posljedice!2 okrenem se i odem ostavljajući ih da uživaju u zimskim radostima

*************************

U zadnje se vrijeme uhvatim često kako čeznem za nekim drugim vremenima, kada sm imala neke druge probleme, kada sam poznavala neke druge ljude , uhvatim se za kako čeznem za vremenima kada sam se osjećala voljenom...
Otvorim ormar, sagnem se i maknem dasku s poda, bio je to moj mali privatni trezor, većina ljudi vjerojatno nebi našla ništa vrijedno među tim stvarima, no meni su one bile važne, za svaku od tih stvari bila je vezana nekakav uspomena ili dvije. Uzmem u ruke stari papirnati ubrus. Nisam ga morala rastvoriti da bih znala što piše na njemu, znala sam te rijeći napamet već dugo nekad davno oblikovale su poruke čije posljedice osjećam i danas. No ipak sam ih bez nekakvog posebnog razloga, potpuno bespotrebno ponovno pročitala . Sjećanje se vratilo bez da sam ga se poželjela sjetiti..
.....ponoć je odavno prošla, ponovno sam sjedila u Reladio, ponovno s krvi na rukama i novim životom na savjesti. Ponovno sam ubila jer sam smatrala da nije zaslužio živjeti. Iako su bili kasni sati Reladio je bio pun i zadimljen. Smetao mi je taj dim no naučila sam ga ignorirati. Konobar stavi nekakav voćni koktel pred mene
"Nisam narućila"
"Znam, netko je drugi narućio umjesto tebe!" odgovori on , pogledam ga, obićni bezjak koji nezna da njegove misli držim na dlanu
"Slobodno mu vrati piće, ja ga nemam namjeru popiti." on slegne ramenima ali ipak napravi što sam rekla. I dalje sam pred očima vidjela lice voje žrtve, nije bilo prvi put . Sjedila sam u Reladiu sve dok me umor napokon nije svladao i dok nisam sama sebi napokon priznala da je vrijeme za krevet. U stanem se u namjeri da odem
"hej , Elizabeth!" zaustavi me konobar
"Rekla sam ti ne Elizabeth, Enika.!" rekoh osorno
"Dobro, kakgod hoćeš, nego imama nešto za tebe" pruži mi obićni presavijeni ubrus. Uzmem ga bez riječi i uputim se prema vratima. Na izlazu zastanem i rastvorim ubrus . Tamo je bila poruka:
" Dođi sutra u Reladio, imam posao za tebe naravno ako si zainteresirana!
Sebastian Kali"
naravno otišla sam, te sam večeri pristala raditi za njega , obavljati njegove prljave poslove , nekoliko večeri kasnije postala sam Sebastianova ljubavnica ....
vratim ubrus na mjesto gdje je bio prije i umjesto njega u ruke uzmem staru mapu uvezenu u kožu. Vratim dasku na mjesto i legnem na krevet. Prošlo je dosta vremena otkako sam zadnji put nešto slikala ili samo šaruckala. Nekada je slikanje bilo moj izlaz , moj bijeg od stvarnosti, danas taj izlaz ne postoji. Prelistavala sam stare cteže na jednom se zadržim dulje nego na ostalima prikazivao je par koji se ljubi na mjesećini dok snjig lagano pada. Djevojka mi se učini poznatom, no moje misli s nje skrenu na datum u dnu. To sam nacrtala prije točno sedam godina. Kratki osmjeh mi zatitra na licu , a zatim okrenem stranicu. Ponovno u ime starih vremena izgubim svoje misli među crtežima.
Mjesec je odavno bio na nebu , vratim mapu natrag ispod one daske i odem dolje gdje sje ekipa veselo čavrljala i kitila bor . Bilo ih je lijepo gledati takve, nekakao umirujuće.
"Hej Enika što želiš za Božić" upita Angela
"Neznam , svejedno" odgovorih
"Imate li vi nekakvih želja"
"Ne" još sam ih neko vrijem promatrala prije negoli sam zakljućila daje vrijeme da se povućem. znala sam da neću moć zaspati pa sam odlućila otići u malu knjižnicu, koja je istina služila kao Alhirova radna soba , no nisam imala namjeru prčkati po njegovim stvarima nego samo pronaći nešto za čitanje, a osim toga on je dolje s društvom pa neće znati. Na vratima je stajo znak zabrane ulaska , ignorirala sam ga. Pregledala sam najmanje pedestet knjiga , ali svejedno nisam našla ništa što bi mi se činilo vrijednim čitanja
"Tražiš nešto!?" zamalo sam pala sa ljestava od šoka
"Da, ali nemogu pronaći"
"Pretpostavljam da nisi vidjela znak na vratima"
"O vidjela am ga , ali mu nisam pridavala veliku važnast"
"Taj znak je tu s razlogom"
"Ohladi Alhire, nisam kopala po tvojim stvarima, samo sam tražila nešto za čitati!" nisam željela još jednu svađu s njim pa odustanem od štiva prije spavanja i zaputim se prema vratima
"karolina!" duboko udahnem, i podsjetim samu sebe kako nema smisla govoriti mu da me tako nezeve, okrenem se
"Reci"
"Maloprije si dolje pitala imamo li kakvih želja za Božić"
"Da jesam, zar ti imaš želju?"
"Da, samo jednu!?"
"Koju!?"
"Odrasti!"
"Molim?!
"Čula si me, prilično je naporno živjeti normalnim životom kad se stalno moramo pitati hoćeš li ti ponovno , nestati , pobjeći jer se nemožeš suoćiti sa svojim strahovima" jedan dugi trenutak nisam znala što reči
"Mi smo čarobnjaci Alhire, mi nemožemo živjeti normalnim životom!" otiđem prije negoli je stigao išta reči

*********************

Već sat vremena samm se vrtila po krevetu bez uspjeha da zaspem, naposljetku iznervirano ustanem i odem do prozora, od prizora koji sam ugledal ostal a sam šokirana dobrih nekeliko minuta.
Dolje u perivoju Dalen i Anastazia su se ljubili obasjani mjesećinom dok je snijeg padao, sad znam zašto mi je djevojka na slici izgledala poznato, bila je to Anastasia. Prizor koji sam sada gledala bio je isti prizor kao sa slike koju sam nacrtala prije sedam godina................
***********************
"Oni će shvatiti"
"Shvatiti što točno. Da si slaba da bi podnjela ujedinjenu moć veličanstvenih i drevnih , da slikaš budućnost ili da si još uvijek zaljubljena u Sebastiana?"
"Shvatiće da ti nisi ja Karolina!"
"Ah, Enika, otvori oči , oni žele da ti budeš ja, neće se buniti, naprotiv biti će oduševljeni jer su se riješili najslabije karike svojeg lanca"
"Neću ti to dopustiti"
"Ah, kaže djevojka zatočena u zrcalu"
"Ti znaš da ćeš svaki put kad se pogledaš u ogledalu vidjeti mene, ja ću biti tvoj odraz i neću ti dati mira , progonit ću te na svakom koraku Karolina"
"Mislim da ću izači na kraj s odrazom , i dok budeš zatočena u ogledalu kao moj odraz gledaj kako je zabavno biti ti Enika. Osim toga što se buniš ja sam oduvijek dio tebe samo sam sada odlučila preuzeti stvari u svoje ruke a tebi prepustiti ogledalo. Uživoj u predstavi Enika jer budi sigurna da će biti tio predtava i pol!"...

P.S Kao prvo Sretan vam svima Božić. Nadam se da stre dobili sve što ste željeli. A kao drugo predpostavljam da vas kraj zbunjuje , ali bojim se da će te na objašnjejne morat pričekati malo dulje od idućeg posta





Post je objavljen 25.12.2007. u 20:21 sati.