Budim se svjestan da danas napuštam Chicago. Ovaj grad mi se svidio od prvog trenutka i večeras ću ga teška srca morati napustiti. Idem večernjim vlakom za Buffalo i Niagarine slapove. A do tada imam pred sobom cijeli dan za potrošiti u Chicagu što neće biti teško u ovome gradu.
Imam sreće. Osvanula je «dobra» subota. Malo je maglovito i vjetrovito, ali ipak jedan od brodova kreće na krstarenje po Chicago Riveru. Karta me došla 22 dolara (moram priznati da sam očekivao 29 dolara pa je sve ispod toga prekrasan božićni poklon). Sljedećih sat vremena vozim se po rijeci uzvodno i nizvodno (iako priznajem da nikako ne mogu povezati što je na ovoj rijeci uzvodno, a što nizvodno jer su Amerikanci promijenili tok rijeke). Vodičica cijelim putem sipa ko iz rukava priče o čikaškim neboderima: ovaj je visok toliko, onaj ima toliko katova, onaj tamo nije imao zamišljene prozore, u ovome stan stoji milijun dolara, s desne strane je sjedište Boeinga, s lijeve strane sjedište Uniteda... I tako u nedogled. Ali veoma zanimljivo. Razlog zbog kojeg je u Chicagu toliko nebodera je veliki požar koji je pogodio Chicago 1871. godine nakon kojeg je skoro čitav grad ostao u pepelu. Požar je bio toliko jak da se proširio na obje obale Chicago Rivera, a gorila je i sama površina rijeke zbog ogromne količine smeća koje su stanovnici Chicaga nabacali u rijeku. Nakon toga su naravno sve morali nanovo sagraditi. Zanimljivo je s kolikim žarom i ponosom Amerikanci govore o svojim «jako starim» građevinama od 100 godina. Dobro je da danas nije prehladno. Čikaški «povjetarac» malo otežava razgled, ali sve dok si u zavjetrini nebodera, sve je u redu. Istog trena kad se približiš jezeru Michigan i dođeš na otvoreno, vjetar počinje šibati. Ruke zebu, a ti se treseš kao grančica. Čikaška bura...
Kao što je Amerika pojam za Europljane, Europa je tako pojam za Amerikance. Christkindlmarkt u srcu Chicaga. Na Daley Plazi tradicionalno se oko velikog božićnog drvca postavljaju svakojaki štandovi s njemačkim kobasicama, štrudlama, kuhanim vinom te njemačkim suvenirima. A tu su naravno uvijek nezaobilazni njemački pjevači i svirači u onim smješnim uskih hlačicama s tregerima.
Ostatak dana odlučujem provesti u shoppingu. Zapravo, više u razgledavanju onoga što se nudi, a manje u pravom shoppingu. Ovi američki shopping centri izgledaju veoma primamljivo, i izgledom, ali i cijenama koje u ovom dijelu godine svakim danom idu sve više dolje. Armani, Gucci, Boss za samo nekoliko desetaka dolara? Ovo nije zezancija. I ja sam ostao iznenađen cijenama. Gledam etiketu nije li možda krivotvorina, ali ispada da je stvar original. Sad mi je jasno zašto su turističke agencije kod nas počele nuditi božićni i novogodišnji shopping u New Yorku. Čak i kad se uzme u obzir avio karta od nekoliko tisuća američkih dolara, za ljubitelje marki i markica shoppingirati ovdje se definitivno isplati. A kako mene uvijek privuče miris elektronike, pronalazim Apple. Iznenađen sam koliko elektronike može stati na jedno mjesto (većinu ovih stvari mi u Hrvatskoj nikada nećemo ni vidjeti). A tek ljudi... Kao da se elektronika ovdje dijeli besplatno. Ne znam za Amerikance, ali za nas Europljane, zbog slabog dolara, između ostalih stvari i elektronika je postala jako jeftina u Americi. Sasvim solidni novi laptopi za već od 3000 kuna, novi mobiteli za 500 do 1000 kuna, igram se malo čuvenim iphoneom, a na kraju kupujem ipod classic 80GB za cca 270 dolara (ni 1400 kuna), koji kod nas stoji «samo» nekih 800-900 kuna više.
Metro stanicu u Chicagu je teško pronaći. Ovo je vjerovatno grad s najlošije označenim metro stanicama. Vidiš nadzemnu željeznicu nad sobom, podzemnu osjetiš pod nogama, ali where the fuck je ulaz? Pronalazim samo izlaze gdje jasno stoji «do not enter», a na trenutak razmišljam da se napravim blesavim turistom i uđem kroz izlaz. Pitam ljude na ulici, ali nitko ne zna. Kao da se u Chicagu nitko ne vozi metroom. Vrtim se okolo već pomalo isfrustriran kad napokon nalazim ulaz. U jednom od nebodera. Bez oznake. Bez ičega.
Union Station je naziv željezničkog kolodvora u Chicagu. «Jako stara» zgrada izgrađena negdje krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, prostrane unutrašnjosti s visokim i ukrašenim stropovima. I nenormalno pusta. Gdje su svi oni Amerikanci koji putuju doma za Božić? Blagdanske gužve o kojima danima slušam na televiziji? Izgleda da svi komotno lete... Ili barem čekaju na let na aerodromima. Baš kao na aerodromu čekiram prtljagu do Buffala, preuzimam kartu (kupio sam je online prije nekih mjesec dana za 76,50 dolara jer je jeftinije ako ju kupiš ranije), prolazim kontrolu i napokon dolazim do vlaka. Noćna pustolovina počinje.
JOŠ MALO FOTOGRAFIJA CHICAGA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:56 sati.