Za Božić sjedim sama za kompom. Smrzavam se. Nikoga nema. Na msn-u nitko nikoga ne doživljava.
Jesam li dobro?
Ala.
Bože mi pomozi. Ja sam nešto rekla sebi. To ću i održati. To mi i ide.
Ali nema teoretske da se natjeram na nešto drugo. NE.
Takva sam.
I mrrzim se takvu.
Zašto se rasplačem na sliku bolesnog djeteta?
Zašto se rasplačem kada me neka sitnica okrene?
Ma ne znam ja više ništa.
Ništa.
I jednostavno.
Zamišljala sam Božić drukčije.
I uvijek se nadam onoj toplini. To i dobijem. Tako svake godine i bude samo što ostanem sama.
Svaki put.
U hladnoj kući. I ovaj bor što svijetli iza mene samo je podsjetnik na to da Božić.
Ne znam.
Neki su mi rekla da me treba maknuti. I da. Bravo vi.
MOžda stvarno.
A toliko toga im imam za reći, a jednostavno me strah. Ili nemam vremena, ili snage.
Ma šta serem?
Božić je.
Božić!
Post je objavljen 25.12.2007. u 18:26 sati.