PIRAM I TIZBA
U dalekom gradu Babilonu živjeli Piram i Tizba, on najljepši mladić, a ona najkrasnija među djevojkama Istoka. Kuće im bile jedna do druge, te se mladi upoznali već u djetinjstvu, i zavoljeli se. A s godinama je rasla i ljubav. Bili bi se i uzeli, ali ne dopustiše roditelji. Ipak ne mogoše zabraniti da im srca sve više izgaraju od ljubavi. U zajedničkom zidu obiju kuća bijaše pukotina još od vremena kad se zidao. Nitko je dotada nije zapazio, ali je otkri ljubav. Kroz tu pukotinu šaptalo je dvoje mladih najnježnije riječi. Često bi se tužili što ihj zavidni zid okrutno rastavlja, ali opet zahvalni i za onu malu pukotinu. Tako bi se danju raspričali, a podvečer bi svaka strana zida dobila polkjubac koji nikada nije došao na drugu stranu. Jednog jutra dogovore se da će navečer prevariti stražare i potajno izići iz kuće. I da ne bi dugo lutali sastat će se izvan grada kod grobnice kralja Nina. Ondje stajaše visok dud sa snježnobijelim plodovima, a do njega studen izvor. Pod tim će se dudom sastati. Kad je sporo sunce napokon zašlo i tamna noć razastrla svoja krila preko zemlje, izađe Tizba prva neprimjetno it očinske kuće, s velom preko lica, i pohrli kroz noć do Ninove grobnice. Ondje sjede pod ugovoreno drvo. Nije dugo sjedila, kad se u daljini pojavi lavica jureći k izvoru da se napije vode pošto se naklala goveda. Kad je Tizba ugleda na mjesečini, pobježe plašljivim korakom u tamnu pećinu. Dok je bježala, s leđa joj sklizne ogrtač. Kad lavica ugasi žeđ hladnom vodom, krene natrag prema šumi. Putem nađe ogrtač bez djevojke i razdere ga još krvavim raljama. Međutim je i Piram izišao iza tizbe. Kad u pijesku vidje tragove zvijeri, sav poblijedi, a kad ugleda rastrgan i krvav Tizbin ogrtač, zavapi očajan: ¸¸Jedna će noć pogubiti dvoje dragih! Tizba je bila vrijedna da dulje živi! Ja sam krivac... Ja sam te ubio, nesretnice! Ja sam te pozvao noću u ovu groznu pustoš, a nisam došao prije tebe! O lavovi što vas imade u ovim pećinama rastrgajte moje tijelo! ... Sli, samo plašljivci žele smrt!¸¸ Nato digne Tizbin ogrtač i ponese ga pod ugovoreno drvo. A pošto ga natopi suzama i obasu poljupcima, vikne: ¸¸ Napij se sada i krvi moje!¸¸ S tim riječima zatjera sebi mač u grudi i odmah ga izvuče iz tople rane. Kako se srušio na leđa, tako je krv šiknula uvis i pocrnila bijele plodove na drvetu. Uto se Tizba, još sva u strahu, požuri natrag da ne prevari dragoga. Traži ga očima, traži srcem, željna da mu kaže kakvoj je smrti pobjegla. Kad na drvetu spazi crne plodove, najprije se zbuni ne znajuči je li došla na pravo mjesto. Ali odmah opazi kako se po krvavoj zemlji trza tijelo. Tizba uzmače i poblijedi kao drvo šimširovo, zadršće i htjede pobjeći. Ali kad bolje pogleda, prepozna svoda Pirama. Udari se rukama u prsa, raščupa kosu i baci se na ljubljeno tijelo. Suzama mu zalijeva ranu i ljubi ga u ledeno lice plačući: - Pirame, koja mi te nesreća ote? Pirame, daj govori! Tvoja te predraga Tizba zove! Čuj me, podigni svoje klonulo lice! Čuvši ime Tizbino, Piram digno oči boreči se sa smrću, i opet ih zauvijek sklopi vidjevši dragu. Kad tizba vidje svoj ogrtač i korice bez mača, vikne: ¸¸Tvoja te ruka pogubila, nesretniče, i ljubav tvoja! Ali i ja imam hrabru ruku, imam i ljubav: ona će mi dati snage da sebi zadam smrtnu ranu. Poću ću za tobom, kao uzrok i pratnja tvoje smrti. Tebe je samo smrt mogla oteti od mene, ali ni ona te neće od mene oteti! ... A vas, nesretni oci, molim, u ime svoje i njegovo, da nas pokopate u jednom grobu. A ti, drvo, koje ćeš doskora svojim granama u sijećanju imati dva mrtvaca, sačuvaj znamen žalobne boje u spomen dvostruke smrti.¸¸ Rekavši to baci se na Piramov mač, još topal od krvi. Posljednje joj želje ispuniše bogovi, ispuniše roditelji: dudovi su plodovi otada crni, a pepeo mladih tjelesa počiva u jednoj žari.
| Antonija Šola - Vo... |