Film "Zagorka"
-----------------------
Grad Rijeka
Odjel za kulturu
i
Videomarket-trade d.o.o.
Imaju cast Pozvati Vas na
SVECANU PROJEKCIJU FILMA
"ZAGORKA"
u subotu, 22. prosinca 2007. godine
u HKD-u na Susaku, Strossmayerova 1.
Program: 18 sati - razgovor o filmu Zagorka. Sudjeluju:
Biljana Cakic Veselic, redateljica, Morana Komljenovic,
montazerka, Magdalena Petrovic, producentica, Aldo
Paquola, filmski kriticar.
19 sati - projekcija filma ZAGORKA
-------------------------------------------------------
Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 1. siječnja 1873. - Zagreb, 30. studenog 1957.), hrvatska književnica i novinarka
Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Djelovala i jedno vrijeme uređivala Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.
Djela [uredi]
"Kneginja iz Petrinjske ulice"
"Grička vještica" - ciklus od 7 romana (a ne pojedinačni roman!)
(Tajna Krvavog mosta, Kontesa Nera, Malleus Maleficarum, Suparnica Marije Terezije I, Suparnica Marije Terezije II, Dvorska kamarila, Buntovnik na prijestolju)
"Kći Lotrščaka"
"Plameni inkvizitori"
"Gordana"
"Republikanci"
"Vitez slavonske ravni"
"Jadranka"
"Roblje"
"Kamen na cesti"
"Mala revolucionarka"
Detaljnija biografija [uredi]
O životu autorice Gričke vještice, Gordane i drugih popularnih djela Marije Jurić Zagorke, prve hrvatske novinarke i književnice, mnogo je toga dvojbeno. Čak i datum rođenja. Ipak, najčešće se spominje 1. siječnja 1873. Rodila se u selu Negovec kraj Vrbovca u imućnoj obitelji upravitelja velikog imanja baruna Raucha. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece, živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. Nakon šest godina školovanja u zagrebačkom Samostanu milosrdnica, Zagorka odlazi iz Zagreba. Konačno će se vratiti tek nakon sedam godina, da bi tu doživjela duboku starost i umrla 30. studenoga 1957.
Novinarska karijera Marije Jurić Zagorke počinje s anonimnim tekstom „Jedan časak” u zagrebačkom Obzoru, nakon čega je na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, postala članica uredništva toga cijenjenog i utjecajnog lista. Od predstavnika tiskare Zagorka je pak čula vrlo nepovoljnu reakciju: „Novinarsko je zvanje isključivo muško, a Vi baš ni po čemu nemate sposobnosti za to. Tko hoće pisati u Obzoru mora biti netko.” Zagorka se cijeloga života žestoko borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germaniza-cije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Potaknula je i uređivala prvi list u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženama, i tako nazvan - Ženski list od 1925. do 1938., zatim Hrvaticu. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.
Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Svoje romane, u kojima je pokazala iznimnu vještinu fabuliranja, koji su je učinili prvim hrvatskim autorom literature za mnoštvo, počela je pisati, baš kao i novinarske tekstove, na poticaj biskupa Strossmayera. On se, naime, žalio što hrvatski čitatelj odrasta na njemačkom jeziku, a Zagorka je to shvatila kao poziv.
Ispreplićući intrigantne, uglavnom ljubavne zaplete, i nacionalne teme ostvarila je niz feljtonskih romana koji su objavljivani uglavnom kao podlistak Obzora. Čitatelji su željno iščekivali svaki nastavak Gričke vještice, Plamenih inkvizitora, Gordane, Jadranke, Kćeri Lotršćaka, Kneginje iz Petrinjske ulice i drugih Zagorkinih opsežnih romana u kojima je stvorila veliku galeriju romanesknih likova. Možda su bili tako omiljeni upravo zbog trajne čežnje za srećom ili zbog divovske borbe protiv zla. Čitatelje je manje brinula patetična melodramatičnost dijaloga, naivnost arhetipskih struktura ponašanja ili stilska jednostavnost Zagorkinih romana. Oni su ih jednostavno voljeli kao i komedije te satiričke tekstove poput Jalnuševčana ili povijesnih drama.
Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu. Možda je svijest o Zagorkinoj vrijednosti ponajbolje izrazio književnik Pavao Pavličić koji u Pismima slavnim ženama kaže: „Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”
Još detaljnija biografija
Marija Jurić Zagorka rođena je u Negovcu kraj Vrbovca 1. 1. 1873. (?). Otac joj je bio imućni predsjednik u Golubovcu te upravitelj velikaškog imanja baruna Raucha. Iako dobrog imovnog stanja, obitelj u kojoj je bilo četvero djece, živjela je, kako to sama Zagorka svjedoči, prilično nesretno. Marija Jurić Zagorka odrasla je na selu i djetinjstvo je provela u toj zagorsko-gospoštijskoj sredini.
Pučku je školu, u kojoj se isticala inteligencijom i nadarenošću, polazila u Varaždinu i Zagrebu. U petnaestoj godini, pred sam završetak, napušta školovanje zbog nesređenih obiteljskih odnosa i od tada će joj njezina škola biti život. No ipak je htjela postići neko zvanje i njezina velika želja je od tada postati poštaricom.
Roditelji je 1891. godine udaju za čovjeka kojeg ni ne poznaje, mađarskog željezničarskog činovnika. S njim odlazi u Mađarsku. Za ideale svoje mlade žene nije imao razumijevanja. Bio je zadrti nacionalist i zagovarao je mađarizaciju Hrvatske. Brak završava nakon samo tri godine, dramatičnim bijegom iz muževe kuće i prekidom odnosa s roditeljskim domom. Bježi prvo ujaku u Srijemsku Mitrovicu, a zatim u Zagreb.
Godine 1876. izlazi prvi Zagorkin članak, objelodanjen u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz ( Jedan časak ). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Time započinje svoj uspon u novinarskoj karijeri.
Neko vrijeme je bila urednica Obzora. Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest. Prvi roman je Roblje (1899), koji je zaslugom Strossmayera izlazio u Obzoru. Međutim, u književnosti se javlja još crticom Pod sljemenom koja je izlazila u Bršljanu 1886. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica ( Male Novine 1912.-1914.) Kao rezultat autoričina prihvaćanja Strossmayerova prijedloga u razdoblju od 1912.-1953. godine napisala je i objavila dvadesetak romana. Neuklopljiva u književno-stilističu matricu vremene u kojima su se pojavljivala Zagorkina djela nisu pratile ozbiljne književne kritike. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici. Također na nagovor samog Strossmayera počinje pisati povijesne romane i drame.
Drame: Filip Košenski i Evica Gupčeva. Povijesni romani: Kći Lotršćaka, Gordana, Kraljica Hrvata i Grička vještica. U međuvremenu se okušala u pisanju kriminalističkog romana: Kneginja iz Petrinjske ulice (1910). Piše komedije, lakrdije, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino najbolje scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatke zbilje ondašnjeg vremena. Vrijedi spomenuti još jedan roman koji je možda najmanje poznat, ali je možda najvrijedniji. To je Kamen na cesti (1937), romansirana biografija Zagorke. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni, a neki možda nisu ni napisani. Umrla je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine. Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu.
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Marija_Juri%C4%87_Zagorka"
Moja napomena: Ekipa od 30-tak entuzijasta, filmskih stvaratelja, i 50-tak glumaca realizirala je ovaj dokumentarno-igrani film u trajanju ~ 80 minuta za svega 120.000 kuna.
Svecanoj projekciji ovog dobrog filma prisustvovalo je tridesetak posjetitelja, za sto navode da je prosjek za takve prigode, sto u svakom slucaju odrazava opcenito stanje u nasoj kulturi.
Preporucio bih svima da pogledaju ovaj film o jednoj hrabroj i odvaznoj zeni, revolucionarki i emancipiranoj feministici koja je zivjela ispred svog vremena, radila i stvarala djela od neprocijenjive vrijednosti, bila je ujedno i kronolog svog vremena.
Pogledaj detaljnije na http://www.zagorkafilm.com/
U Rijeci, 23.12.2007. godine Borivoj Bukva
Post je objavljen 24.12.2007. u 07:03 sati.