Proslo podosta vremena od zadnjeg pisanja. Jednostavno ne stizem, ganja me jedna obaveza za drugom i priznajem da ono malo sobodnog vremena sto uhvatim iskoristim opet za ono sto mi je trenutno najsladje – bjezaniju vani sa dragim. Iako sam u vecini slucajeva trenutak prije izlaska doslovno na izdisaju snaga i najradije bi se bacio u krevet i odspavao barem jednom 8 sati u komadu ja se opet dam u hodnju. Priznajem, prija mi biti snjim. Tih nekoliko zajednickih sati me doslovno generise i ima bolje dejstvo nego isto toliko sati sna. Ili se varam? Nije bitno, prija mi.
Nego, tema koja me potakla na pisanje.
Prijatelji. Bitni, znam. Svima i jako nam je bitno na pocetku da se dopadnemo ljudima koje zelimo dozivljavati kao prijatelje. Zelimo osjetiti njihovo prihvatanje i bezuslovnu podrsku. Ok, to se desi sa par ljudi u zivotu i oni vas prihvate sa svim manama i vrlinama. Ali sta se desi kad udje neko drugi u zivot, sta ocekivati od prijatelja momka ili djevojke? Da li trebaju i vas da tako prihvate? Ne znam koje je univerzlano pravilo, ali znam da dozivljavam nesto trenutno jako lijepo, nesto sto me cak i u kasne nocne sate drzi budnim i ispunjava tako dobrom pozitivnom energijom.
Najbolji prijatelj mog dragog. Obrazovan, elokventan, sarmantan, zgodan, duhovit, poslovno vjerovatno nekad tezak saradnik zbog zelje za perfekcionizmom, privatno druga krajnost, kao u kranjem slucaju i moj dragi. Valjda se toliko i kontaju medjusobno. Ili sam ga barem ja tako dozivio. Prvi mi je dojam bio da je arogantan, nije me puno ni registrovao, valjda ne zeleci puno da daje paznje mozda nekoj prolaznoj stanici u zivotu njegovog najboljeg prijatelja. Mozda mu je to bio neki odbrambeni mehanizam, nebitno. Kao licnost sam ga znao od ranije i imao neko misljenje o njemu kao osobi koja se bavi time cime se bavi. Sad sam dobio iznenada priliku da ga upozam i privatno, kao osobu.
Vremenom osjetio sam da se pocinje sve vise opustati, valjda uocavati sponu koja veze mene i njegovog prijatelja i shvatati da imamo nesto sto nije samo tako.... usputno. Uslijedila su druzenja, razgovori, zezanje i gradjenje nekog povjerenja. Moj dragi mi je vec prije nekoliko sedmica poceo davati do znanja da primjecuje da se povjerenje medju nama stvorilo i da je sretan zbog toga, da osjeti da smo prihvatili jedan drugog. Mozda bi i njemu samom trebalo pojasniti malo zasto je to sve, zasto smo i jedan i drugi zeljeli mozda da igradimo neko medjusobno razumijevanje, ali hajd, to drugom prilikom.
Ono sto je mene definitivno uvjerilo u sve sto mi je dragi govorio uslijedilo je prije 10tak dana. Dragi i ja smo onako kao po obicaju nakon skitanja po gradu skoknuli i do prijatelja. Docekao nas je sa osmijehom od uha do uha, onako promrzle, sarajevska zima cini svoje da se covjek smrzne od kola do ulaznih vrata. Prijatelj se smijao, bilo mu je simpaticno nase sledjeno izdanje i onako, da se uvjeri u hladnocu koja vlada ucinio nesto sto je meni bilo nezamislivo – zatvarajuci vrata iza mene spustio svoj dlan na moje zaledjeno uho. Sekunda. Ali meni vjecnost. Malo zbunjen. Neocekivan gest osobe koja po mom dotadasnjem poimanju shvata svoj licni prostor jako bitnim te samim tim ne zalazi ni u tudji previse. Pogled prema mom dragom. Kao da hvatam i njegovu zatecenost u ocima, ali uslijedio je osmijeh koji se nastavio zezanjem. Ja sam ostao pomalo zbunjen u sebi, da li sam to vidio tracak ljubomore, kako trebam da shvatim ono sto se desilo? Pustio sam da prodje koji dan. I pitao ga onda direktno, da li je to bila ljubomora. Samo se nasmijao. Ne, naprotiv. Bio je sretan. Shvatio sam da sam bio u pravu sa svojom dotadasnjom analizom njegovog prijatelja. To je sve i on sam znao i zato mu je bilo i toliko drago vidjeti upravo tu gestu koja se desila medju nama, tu prisnost koju je njegov prijatelj pokazao prema osobi do koje je njemu u zivotu stalo. Prevazilazenje tog nekog... «personal space-a» kako to psiholozi zovu. Bio sam sretan.
A sinoc, sinoc smo ponovo svi bili zajedno. Dragi i ja, prijatelj i njegov momak. I kao da se neko nase poznantsvo i druzenje izdiglo na neku visu stepenicu. Povjerenje i postovanje. I razgovor i smijeh do sitnih jutarnjih sati. Svako je na svoj nacin uzivao u kombinaciji onoga sto nas je povezivalo.
Mrtav umoran sam se bacio u krevet ali sam jos neko vrijeme ostao lezati zamisljen i opijen svime pomalo - ugodnim drustvom, pravom ljubavi koja je konacno dala istinsku vrijednost u mom zivotu, pozitivnom energijom troje ljude koji su me okruzivali, dobrom muzikom i spotovima kojima nas je po zelji prijateljev momak castio, dobrim vinom...
Da, zaista nema nista ljepse nego kad osjecas da te ljudi, koje i sam cijenis zbog onoga sto oni jesu u svom zivotu, zavole i prihvate zbog onoga sto jesi. Tada se osjecas... jos vrijednijim.
Ta Ljubav.
Odoh na spavanje, a vama svima zelim ugodan pocetak zadnje nam radne sedmice u ovoj godini. Nadam se da svi pomalo pocinjete da razmisljate i rezimirate vrijeme koje je u ovoj godini iza vas.
Laku noc.
Post je objavljen 24.12.2007. u 00:30 sati.