ha!neznam kako bih nazvala ovaj postić...
...ali ove riječi su me tako dirnule...
...da sam jednostavno odlučila da ih podjelis vama...
..ovo moate pročitati
...Jana..
Sjetim se ponekad onih dana..
kad smo zagrljeni šetali ulicama..uz smijeh i svijetla nebodera dok nam je vjetar pjevao pjesmu kraja.
sretne sjene zaljubljene u nebo,,pokušavajući dotaknuti zvijezde sjajne,.,uzalud se trudeći padale bolno..uvijek se pridizale pune samopouzdanja..
i uvijek kad bih pomislila o sreći..shvatila bi da je to naša nevina mladost,,naši životi bez brige i bez nevolje...naš san da živimo u savršenom svijetu..
ponekad pomislim da nema Boga...jer svemu jednom dođe kraj...kao i svemu što je dobro i lijepo..još jedna prazna stranica je okrenuta...
sada monotone sjene..nekada sretne..hodaju same...bez ikoga..tražeći svoj dom negdje tamo daleko,,negdje u bez konačnosti...
Post je objavljen 23.12.2007. u 22:07 sati.