Smijala bi se al nema osmijeha na mom licu
plakala bi al nema suza u mojim očima
vrištala bi al nema glasa...koji bi ispustila....
lagat cu ako kažem da sam sretna,
da me briga za njega,
da je sve u redu i da me nije slomila
tišina...
i zovu me,opet me zovu
cujem i glazbu,
nije me više strah,
jer to već postaje rutina
ne znam po koji put krenut cu tim
putem,iako rekla sam da oduprijet cu se...
još uvijek mislim na njega...
još uvijek je njegovo ime tu u mislima...
nadam se da je to zadnji put
da sam zaljubljena...
...al nije to ljubav,ne za mene
jer nosi me osjecaj da sam izgubljena
nosi me daleko od njega
žalim što ikad sam ga susrela,
što sam njegov osmjeh zapamtila
što me nada obuzela
i zašto baš tebe voljeti sam morala
rekli su mi tko si,
kakav si,naravno da nisam vjerovala
gurali su me da idem naprijed,jer
sve se vidjelo u mojim očima
al neznam više,
znam samo da sve je pogreška i ništa više...
i ne volim te više...
ne želim te više...
ne gledam te više
ne obazirem se
ne nedostaješ mi
ne trebam te
ne želim te držati za ruku
ne želim te grliti ni u snovima
.....nikad više....neželim se zaljubiti...
al lažem,lažem svima
lažem sebi
i svi to vide...osim mene
jer ne želim,gledam na ljubav
novim očima
možda lažne su,
samo maska da me štiti
iako hlade su,sive al barem ljubav ne vide
bojim se da srce izgubit ću
al možda je bolje da ostane samo praznina
ne želim da boli me
kad hladno prođeš kraj mene,
kad ne primjetiš moj pogled,
koji uzaludno prati te
možda spast će moja maska
obrana od tog glupog osjećaja ...
i evo već me zovu,
svejedno mi je
poći ću...
i glumit ću da mi nimalo
stalo nije,pravit ću se
da mi srce ne skače kad
čujem tvoje ime
naviknut ću se na osjećaj praznine
zagrlit ću mrak,i nestat će bol
još uvijek me prati ta sjena tuge
jer ne čujem te
još uvijek se nadam
da razbit ćeš tišinu
i vrijeme stoji...
zavidim onima koji
tako lako bježe od boli
al uskoro ni ja neću osjetiti ništa
jer već sad me više nije briga...
Post je objavljen 23.12.2007. u 21:36 sati.