U ove predbožićne dane kada se svi užurbano pripremaju za najradosniji blagdan, Božić, kada su trgovine prepune šarenila, zvukova i boja, kada naše majke i bake spremaju naše domove i pripremaju sve one slastice koje ćemo jesti, razmišljam o duhu Božića. Razmišljam o tih dvoje ljudi, Josipu i Mariji, kako kucaju na mnoga vrata u nadi da će se netko smilovati i pustiti trudnu ženu da se porodi uz krov nad glavom. Ljudi su ipak bili zabavljeni svojim životima u kojima nije dobrodošao nitko tko bi mogao narušiti njihovu privatnost. Nije bilo nikoga, iako bi se svatko lupao u prsa kako se drži svih Deset zapovijedi, tko bi ponudio dio svoje komocije da na svijet dođe maleno djetešce. Josip i Marija morali su izvan grada, na periferiju, izvan šarenila, zvukova i boja, u mrak pećine koju je obasjavala sjajna zvijezda s neba i maleni oganj. Maleni se Isus rodio među običnim, rekli bi, prostim ljudima, pastirima, seljacima.
Evo me opet pred trgovinom, koja je u punom sjaju, u buci moga grada i pitam se primamo li mi ovog Božića Isusa i svetu obitelj u naš dom. Hoće li taj dojam pojačati još lampica, još kolača, još darova?!
Zato neću razmišljati o svijetu i neću lagati da mi je svejedno kada vidim gotovo sa svakoga prozora raznobojne lampice, okićene borove, radost najmanjih kad ugledaju darove za božićnog jutra. Znam da tako mora biti i znam da to ima smisla kad pustimo malenog Isusa u naš život, jer cijeli je svijet nekako ljepši, u dane Božića.
Sretan Božić svakome!
Post je objavljen 23.12.2007. u 21:16 sati.