Ja sam inače jako sretna osoba, uistinu jesam. Svakom se danu veselim i ujutro se u većini slučajeva ustajem puna energije. Ponekad nervozna zbog škole, ali većinom puna energije. Vjerujem u život.
Ali ne mogu si pomoći. Ne mogu ne razmišljati o smrti. Pogotovo sad, u ovo vrijeme, kad je sve puno života. Primjećujem smrt zato jer se ističe, jer ima previše života da ne bi postojala smrt. Vjerujem u život. Vjerujem u smrt.
Smrti. Na sanskrtu riječ za sjećanje. Kao da je neki um prije toliko mnogo godina znao da će mi trebati baš ta riječ, a onda je prošlo toliko mnogo tisućljeća da bi ju jedan čovjek napisao u jednom knjizi. Sve samo da bi ta riječ nekako došla do mene. U trenu kad sam to pročitala, osjećala sam kao da je upućena meni, ali jednako tako i ostalima, samo ju se ja ne bojim priznati.
Negiranje nepostojanja samo uvjetuje da ono postoji. Ne možeš vjerovati u život bez da vjeruješ u smrt.
Sjećam se - smrti. I sjećat ću je se do kraja života, a onda ću joj se vratiti. Nema života bez smrti.
Omnia vivere est vivitare. Ako me sjećanje ne vara, tako je išla ta poslovica. Sve je živo od živoga.
Memento Mori - tako tipično ja. Sjetite se. Smrti. Sjetite se da ćete umrijeti.
''Nemoj više, molim te,'' rekla sam mu s patničkim izrazom lica.
''Ako ti ne otvorim taj meridijan...''
''Ne mogu više!'' zacvilila sam i prestao je.
''Tijelo ti se bori samo protiv sebe,'' zaključio je. Pridigla sam se i skvrčila u pozu fetusa, lagano se ljuljajući.
''Nešto te koči na području trbuha,'' rekao je. ''To nije dobro. Moraš se toga osloboditi inače ti ne mogu otvoriti taj meridijan. I moraš opet popiti čaj.''
Uvijek sam ga u svemu slušala, postao mi je životni mentor, ali nisam ga mogla poslušati u ovome. ''Sjećanje iz prošlog života ili trauma iz djetinstva, nešto od toga, ili možda nešto sasvim treće. Možda si bila neki tamo grčki ratnik ili križar kojeg su ubili kopljem u trbuh, ali bilo što bilo, nije dobro. Morao bi ti dlanom ući pod rebra, a ne mogu ti ni otvoriti taj meridijan. Jako važan meridijan.''
Slušala sam bez pogovora, kao i obično zainteresirano i bespomoćno gledajući.
Te večeri sam napravila ono što mi je rekao da pokušam ponekad - legla sam na tvrdu podlogu i osjećala djelove tijela koji ju dodiruju. Misli bi mi, naravno, uvijek odutale i negdje drugdje, u neke druge dijelove tijela, pronašla bi neke druge stvari, ali kad bi došla do trbuha, nisam mogla dalje. Osjećaj je bio gori od onoga kad mi je moj mentor pokušavao otvoriti taj meridijan.
Ali ne i ovaj put. Gotovo sam zaspala na podu, ali znala sam da to nije san, samo sam se prisjećala. Dodiri koji se nisu ni dogodili, bol koju sam osjetila ili ću tek osjetiti. Prošlost se miješala sam sadašnjosti i budućnosti, a onda sam napokon odlutala.
Brzina kojom sam skočila sam tla je bila brzina svjetlosti na desetu potenciju, a moje ruke su se ovile oko trbuha. Tresla sam se kao da sam bila u groznici.
Sjećam se. Sjećam se osjećaja.
Bio je, prošao je. Ne bih se više smjela bojati, ali ono što sam osjetila te večeri mi je ostalo u sjećanju.
Smrti.
Jedino što sam znala je bilo to da tlo pod mojim tijelom nije bio pod moje sobe.
''Tamara,'' zagunđao je napola suosjećajnim glasom.
''Nema šanse.''
''Pokušaj.''
''Ne mogu. Idući put. Obećavam,'' rekla sam pridižući se. Idući put. Znala sam da je jednim dijelom bio ljut na mene, a jednim dijelom je suosjećao. Nije bila trauma iz djetinstva.
Sjetila sam se, ali ipak nisam mogla izdržati to. Nije bilo više od mene, ni jače od mene. Bila sam to samo ja. Ako ne možeš pobijediti sebe, ne možeš nikoga i ništa. Ako ne vjeruješ u smrt, ne možeš vjerovati u život.
Nekad sam se bojala smrti, ali onda sam shvatila.
Život - Smrt -Život
Prirodan redoslijed stvari.
Svi s postovi prije ovih bili posvećeni nekome, ali su bili potaknuti samo jednom osobom, osobom koja mi je postala mentor i koja vjerojatno nikad neće naletjeti na ovaj tekst, ali neka ovaj tekst bude posvećen njemu - koji će savršeno shvatiti tko ga je napisao ako ga jednom nađe - malo je osoba na ovom svijetu koji ne trpe dodir na trbuhu.
I naravno, knjiga koju sam spominjala u ovom postu i knjiga koja me jednim dijelom inspirirala na ovaj tekst je ona Andriana Predraga Kezele - Gospodar Smrti
I da, uistinu imam samo 15 godina....
U malom zakašnjenju vam želim da otvorite oči i primjetiti pobjedu svjetla nad tamom i ove godine.
Neka vas Boginja sve čuva.
Post je objavljen 23.12.2007. u 19:26 sati.