Oluja. pomislila je. Gledala je munje kako paraju nebo. Njena bijela kosa vijorila je na vjetru. Opet se događa nešto loše u svijetu ljudi.
“Doria!!” čula je glas svoje sestrice. Za par trenutaka pored nje je stajalo malo vilenjačko dijete s tratinčicama u kosi. Nasmijalo se svojim bezbrižnim osmjehom.
“Daisy, što radiš tu? Znaš da za vrijeme oluje moraš biti doma.” Doria je zabrinuto rekla.
“Rekli su mi da dođem po tebe.” Daisy nije skidala osmjeh s lica.
* * *
Doria je bila vilenjakinja. Jedna od rijetkih koji su preživjeli ratove između vilenjaka. Ona je izgledala mlado, kao što izgleda djevojka od 17 ili 18 godina, ali njezina dob je bila drugačija. Ona je koračala ovim svijetom već više od 120 godina. Njen izgled bio je tipičan za vilenjake, samo se razlikovala u jednoj stvari. U očima. Ona nije imala ljubičaste oči vilenjaka. Imala ljudske oči, predivne, ali zelene. Bilo je još mnogo razlika između nje i ostalih vilenjaka. Nikad nije bila mirna, spokojna, nikad se nije prepuštala sudbini i ono najvažnije, njeni osjećaji bili su povezani s jednom dušom. Dušom koja otišla na krivo mjesto. Ona je znala da o toj duši ovisi buduće postojanje vilenjaka. I znala je da joj mora pomoći.
* * *
Daisy. Daisy je bila Dorijina mala sestrica. Njeno ime je zapravo bilo Silyqui, ali zbog njene ljubavi prema cvijeću, posebno prema tratinčicama i zbog navike da to cvijeće nosi u kosi prozvali su je Daisy. Ona je bila tipično vilenjačko dijete: bezbrižno i nevino, pravi sanjar. Ljudi bi rekli da ima 10 ili 11 godina, ali budući da vilenjacima život sporije prolazi ona je imala 70 godina. Bila je zadnje vilenjačko dijete, i zbog toga je bila okružena pažnjom i brigom svih vilenjaka.
* * *
“Trebali ste me?” pitala je Doria svoju majku.
“Da.” dobila je ozbiljan odgovor. “Vrijeme je.”
Doria je poprimila preplašen izraz lica, ali u njenim očima vidjela se iskra, iskra koja je pokazala njene prave osjećaje – nestrpljivost i uzbuđenje.
“Odmah ću se spremiti majko.” odgovorila je i otišla do svoje sobe.
Doria je bila uzbuđena. Čekala je ovaj trenutak cijeli svo život. Čekala je prekid monotonije u svom životu. Čekala je odlazak. Pokupila je svoje stvari. Luk i strijele koje je dobila od oca, kristalni mač koji je bio nasljedstvo iz davnina i nekoliko bočica. U svakoj je bio drugačiji napitak, a najvažnija je bila ona čiji je sadržaj ubrzavao ozdravljenje. Kad je izašla, vidjela je cijelu svoju obitelj kako čeka. Također je čekao i konj. Vranac, spreman za dugo i naporno putovanje. Zagrlila je svoje roditelje i Daisy, a onda se popela na vranca. Eldon, zvat će se Eldon.
* * * * *
Nymeria se probudila u svojim odajama. Polako je otvorila oči i pogledom potražila Diawen. Jedino lice koje je vidjela bilo je Simonovo.
“Vidim da si se probudila. Došao sam ti reći da je vjenčanje za tjedan dana. I bolje ti je da se spremiš.” rekao je hladno i ravnodušno.
“Gdje je Diawen?” Nymeria je smogla snage da pita.
“Zatvorena je. Ona će biti žrtva Nerullu na dan našeg vjenčanja.” bezosječajno je odgovorio i otišao.
Nymerijine oči napunile su se suzama. Osjećala je neizmjernu bol, ali i nadu. Nije znala zašto, ali plamičak nade gorio je u njenom srcu i to joj je dalo snagu. Ustala je obukla crnu haljinu. Neka se vidi moje mišljenje o svemu.
Izašla je iz svojih i krenula prema Ayinim odajama. Nadala se da će sresti Jamiea ili Lancela, ali nije. Pokucala je Ayina vrata i ušla. Aya je sjedila na svom krevetu i gledala u papir koji je držala. Okrenula se tek kad ju je Nymeria pozvala.
“Simon je rekao Jamieu i Lancelu da se drže dalje od nas, da ima svoje planove i izbacio ih iz dvorca.” Ayine oči bile su pune suza.
“On planira ubiti Diawen.” Nymeria je dodala i svoju lošu vijest.
“Znam. Napala ga je, ubila je dva njegova čuvara prije nego su je obuzdali.” Aya je rekla sa smješkom na licu.
“Drago mi je da ima i dobrih vijesti.” pomalo zlobno je odgovorila Nymeria.
“Idemo razgovarati s mojim ocem. On će sve to riješiti. Shvatit će kad mu kažem da ne volim Simona i da se ne želim udati za njega.” Nymeria je odlučno krenula prema vratima.
Kad je došla do vrata glavne dvorane, duboko je udahnula, još jednom si je u glavi ponovila što planira reći a zatim kimnula Ayi i otvorila vrata. Ono što je vidjela sledilo joj je krv u žilama.
* * * * *
Doria je jahala kroz šumu. Bila je ponosna na sebe i sretna što je napokon došlo vrijeme da učini ono za što je predodređena. U jednom trenutku osjetila je veliku bol, neopisivu. Kao da se sve za što živi i sve što voli srušilo, kao da ništa lijepo i dobro na ovom svojetu više ne postoji. Morala je stati da se smiri, bol je bila toliko nepodnošljiva da je morala plakati. Sišla je s Eldona i duboko udahnula. Pogledala je oko sebe i shvatila da se šuma prorijedila. Blizu sam, zato su i osjećaji jači.
Popela se na najviše drvo u blizini. Pogledala je prema sjeveru i vidjela prekrasan dvorac i perivoj oko njega. Bila je udaljena niti pola dana jahanja. Polako se spustila do Eldona.
“Mislim da problemi počinju.” nesvjesno se nasmijala i popela na Eldona. On kao da je shvatio što Doria osjeća i počeo je galopirati.
* * *
“Tko je to??” Doria je čula oštar muški glas. Eldon je stao i ona se spustila s njega.
“Ja sam Doria. A vi?” oprezno je pitala.
“Ja sam Jaime, a ovo je moj brat Lancel Lannister.” pred nju je stao visok mladić plave kose i dubokih plavih očiju. Pored njega je stajao isti takav ljepotan s jednom razlikom. Imao je svijetlije, ali jednako duboke plave oči.
“Što radite ovdje? Ja sam mislila da ljudi ne ulaze u ovu šumu.” pomalo arogantno ih je pitala. Tek kad je to rekla vidjela je da su primjetili da ona nije ljudskog roda. Oboje su se naklonili.
“Ispričavamo se zbog svog neznanja. Mi zapravo tražimo vaš narod. Trebamo vašu pomoć.” Lancel je rekao s oprezom.
“Što se dogodilo da ljudi traže našu pomoć? I kako vi uopće znate da mi postojimo? Nije li naše postojanje samo mit u vašem svijetu?” Doria je znatiželjno ispitivala.
“Polako s pitanjima. Trebamo vašu pomoć jer kraljevstvo planira preuzeti osoba koja ne mari za nikoga osim za sebe.” malo hrabrije je rekao Jamie, ali i dalje se mogao osjetiti oprez u njegovom glasu.
“Ne želim reći nećemo pomoći, ali zašto bi nas bilo briga za vaše vladare?”
“Zato jer Simon planira posjeći Šumu izgubljenih duša i pretvoriti je u svoje posjede.” Jamiejev glas je sad već bio odlučan i bez straha.
“Da, to ima smisla. Ja sam se inače uputila do kraljevstva jer tražim nekoga. Ali zapravo ne znam koga.” odgovorila je. Braća Lannister su ju zbunjeno pogledala.
“Znate li išta o osobi koju tražite? Možda vam možemo pomoći.” ovaj put je Lancel bio taj koji je govorio.
“Pa znam da ima vilenjačku dušu. Ne znam da li vam to išta znači.” rekla je ne nadajući se pomoći. Kad su Lannisterovi počeli smijati ništa joj nije bilo jasno. Zbunjeno ih je gledala.
“Princeza našeg kraljevstva. Za nju se vjeruje da ima dušu vilenjaka.” Jamie je objasnio.
“Zašto se to vjeruje? Zato jer je princeza?” Doria je opet postala arogantna.
“Ne, nego zato jer ima ljubičaste oči.” Jamie je odgovorio s jednakom dozom arognacije u glasu.
* * * * *
Suze su tekle niz Nymerijine obraze. Prizor koji je vidjela slomio ju je. Nije mogla disati zbog boli koja ju je preplavila. Aya nije pustila ni suzu. Stajala je u istom položaju u kojem je bila kad je vidjela. Na njenom licu nisu se mogli vidjeti njeni osjećaji. Nekoliko trenutak stajale su skamenje, a onda su počele trčati. Jedina misao im je bila kako pobjeći.
Post je objavljen 23.12.2007. u 15:18 sati.