Božić se danas shvaća kao najveći kršćanski blagdan, mada nije tajna kako ne samo da to nije, nego izvorno i zapravo uopće nije kršćanski. Ipak, arhetipnu izvornost, da se Jungovski izrazim, zimskog blagdana koji slavi pobjedu svjetla i sunca, teško se može poreći kod naroda u svijetu općenito. Stari su Rimljani običavali na blagdan Saturnalia, negdje u ovo doba godine, oslobađati robove i razmjenjivati darove te kititi stabla jele. To je bila još poganska svetkovina iz stare rimske religije što se slavi u čast boga Saturna, autohtonog italskog boga koji je kasnije tek analogijom povezan s grčkim Khronosom, a sam je bog sjetve i vatre, topline. Kasnije, kako se dolaskom mitraizma, kršćanstva i drugih religija te sljedbi izobličilo tradicionalno rimsko vjerovanje, došlo je do uvođenja istočnih običaja u latinski ritus, između ostalih pojam Sol invictus –nepobjedivo sunce. S tim je vjerojatno u vezi i keltsko obožavanje solsticija kao i navade afričkih i indijanskih plemena da (izlazeće) sunce nazivaju bogom što ga je već spomenuti Carl Gustav Jung zapazio i obilježio kao jednu vrstu arhetipa.
Upravo u tome se krije tajna poruke Božića. Sami kršćani, dakle, nisu imali pouzdane informacije o rođendanu Isusa Krista, ali su ga odlučili slaviti na dan nepobjedivog sunca i to usred zime. Prvotno kršćanstvo slavilo je Kristovo uskrsnuće, tj. Uskrs kao svoj najveći blagdan, a ovo uvođenje tuđeg blagdana u svoju praksu i nije toliko nategnuto koliko se možda čini. Naime, valja imati na umu da se sličnosti u takvom štovanju nalaze općenito kod starih naroda te se, dakle, radi o (pra)povijesnom arhetipu. Sam datum 25. prosinca uveden je vjerojatno kompromisom, tj. ne bi li se tim kršćanskim blagdanom potisnula poganska Saturnalia koja inače završava 24. Decembra i nadomjestio festival Mitre, boga sunca. Neki se kršćanski teolozi pozivaju na datost starijeg slavlja Navještenja i 25. ožujka kao njegov datum pa onda iz toga izvlače određenost Božića devet mjeseci poslije kao rođenje devet mjeseci poslije začeća. Međutim, budući da se je mnogo kršćanskih blagdana i svetaca nastavilo na slične ranije poganske kultove, ali uvijek temeljem sličnosti koja između njih prirodno postoji, tako se i Božić u svojoj jezgri odlično poklopio ne samo sa bogom sunca i mitrijanskim nepobjedivim suncem, nego i izvornom židovskom, dakle, i kršćanskom predajom iz proroka Izaije:
Narod koji je u tmni hodio
Svjetlost vidje veliku;
Onima što mrkli kraj smrti obitavahu
Svjetlost jarka osvanu.
koja se nadovezuje na novozavjetnu:
po kojem će nas pohoditi
mlado sunce s visine
Sam naš slavenski badnjak analogan je običaj. Badnjak je drvo koje se pali jer je bog svjetla pobijedio boga tame u najduljoj noći zime te se otada dan produljuje. Osim krijesa koji od njega nastaje kao simbol prosvjetljenja, sama riječ badnjak predstavlja prosvjetljenje— svjesnost. Slavenski badnjak iz indoeuropski *bheudh = buditi (inače sanskrtski buddha je iz istoga korijena, tako je i Buda dobio ime, to je u biti particip perfekta od istog indoeuropskog glagola. Buda je probuđen, prosvijećen.)
Temelj je, dakle, božićne simbolike antitetička pozicija pojmova topline i hladnoće, mraka i svjetla, suprotnosti bogatstva i siromaštva. Uloga mističnog Krista je pomiriti sve te suprotnosti te paradoksalno ukazati na nepromjenjivost vječne istine koja zaslužuje divljenje i koje je potreban čovjek u najduljoj noći zime. Božićna simbolika je simbioza različitih mitova iz predaja raznih starih naroda, indoeuropskih i drugih, ali to, po mom mišljenju ne umanjuje vrijednost blagdana Božića, već još više obogaćuje plemenitu zamisao nade i ljubavi u liku života, pobjede svjetla onda kad je najcrnje.
Stoga, nije čudo što se Božić veže uz univerzalno važeće vrijednosti obitelji, a isto tako mnoštvo kulturnog i umjetničkog naslijeđa. Izdvojio sam iz hrvatske božićne lirike tek neke primjere skladnih i prikladnih stihova kako su naši pjesnici nadovezujući se na tradiciju i sami uzeli udjela u kozmološkoj drami Božića...
Božićna slutnja (Ivo Kozarčanin)
Ko je to, mati, večeras, o prozor kucnuo tako
tiho i svileno meko,
ko da je—dobar i mio—u našu sobicu malu
u goste došao neko?
I zašto turobno tako pjevaju mekana zvona,
kakvu to ariju tuže?
Putnik je neki ljubazni u ovu božićnu večer
donio smrznute ruže.
Osjećam sve više kako mi drhtavo grči se srce
kao uplašeno ptiče,
i sve polako, polako— kao da se boji doći—
prastara poema niče.
O, to je ona božićna presveta, predobra večer,
kad sobe mirišu medom,
kada su ulice meke, kada je sve kao bajka;
o Bogu s kosom sijedom.
Uvire, uvire u me saneno blaženstvo neko,
ko mi to donese sreću?
Pucketa intimno vatra, plamsaju plameni plavi,
sjene se po zidu šeću.
Slutim: zanosne to su iz davnog djetinjstva sjene,
pune radosne sjete.
Zašto sam večeras, mati, nujan i veseo tako
kao maleno dijete?
Poći ću u noć kasnu— kroz ćilim mekanih ulica—
dok pada plašljivi snijeg,
da navrh jablana golog, što noći beskrajno šuti,
bijeli izvjesim stijeg.
No ko to kuca, kuca svu večer o smrznut prozor
tiho i svileno meko,
zar je zaista večeras u našu sobicu malu
u goste došao neko?
Božić (Vladimir Nazor)
Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!
„Božić“ (1919) Tin Ujević
Tugo svetih dana, kad se prosipa
kao silan slador bijelo snježno inje,
kada iz jasala čedo Josipa
nudi čudu svijeta bolne oči sinje;
pa dok vatra pali našu žarku krvcu,
od krvave rijeke što je prolismo
kao žižak gori na božićnom drvcu
plamen prve vjere što zavolismo,
i dok tako snužden u kavanskom kutu
glođem crnu sumnju srca ranjena,
mutni danak vije neku maglu žutu,
dotle znam da zvona, bolna zvona
povrh pala čela muža smanjena
u tišini sela crno bugare,
te da stalnom čamom dona-dona-dona
tješe jad ognjišta, mrtve ugare.
I ja tada kličem: Bolni Božiću,
nemam peći, ali duh naložit ću,
sveti oganj i svoju dušu složit ću
u zvonku zvučnu slavu Božiću,
u česmu pjesama,
pjesmu česama;
no mrak iz mene
biva crn i težak— i crnji i teži—
ko mrak oko mene
što steže u mreži.
Sam na svijetu, a nigdje nikoga.
Čeljadi je smiješno moje gnusno— rublje,
dokle moje oči posmatraju Boga,
dokle moje uho čuje čiste trublje
bolje vasione, duha sakritoga;
da sklonim glavu, nemam dobra duplja,
naokolo svuda nemilosne laži;
naokolo srca šuplja
i draži bez draži.
Putuje se svijetom sudbonosno sam.
A sitna djeca ruke pružaju
za dragovoljan bakar otkupljenja,
dlan na kojem gori crven plam.
I kroz osvit tihih Pozdravljenja
te će male ruke da nas razoružaju.
Nego evo govori mi glas:
„Bijela čela koja padate
sa gvožđem kletve oko tjemena,
što ne kruni krunu, niti klas,
okrvavljena srca što se jadate,
počekajte koru vremena,
svjetliji nam ili čišći čas;
optuženici duša potonulih,
i čela klonulih,
vi oronuli,
počekajte
Spasiteljski Čas.
Ne teku čiste suze uzaludu.
S vašeg oka one će da budu
bistri sjajni žišci;
vas će spasti, vas će spasti, vas će spasti,
o Ikonoklasti,
vaši vrisci,
o popljuvani
i ugnjetavani,
što kroz zadnju bijedu
motrite val u ledu
za dubljinu modru
dubokomu, spokojnome odru.—
Kada će da viknu trube crvene,
crvene,
-u crvenoj boji, u plamenom tempu—
kada će da kriknu mrtvi kameni?
Moje ruke dvije su štake drvene,
drvene;
pružaju se ruke poleta
talogu božanskoga poletarca;
nečujno se gase zadnji plameni,
zadnji ameni
na meni.
Dragi moji, vama i svima koji su vam srcu dragi od srca želim
Sretan i blagoslovljen Božić!
Post je objavljen 23.12.2007. u 10:57 sati.