Bok svima!
Nakon dugo vremena sam otvorio folder s komentarima skupljenim u zadnjih par tjedana, kroz koje se već duže spremam proći i odgovoriti ako imam što. Pa da krenem.
Ali prije svega: od dobitnika stripova SPON i BRUTALKA su se javili, ali ne i LAURA. Pa javi se.
Evo sad nekoliko misli, uz koje sam na žalost zaboravio kopirati ime osobe koja je stavila komentar, ali nema veze. TAJ ili TA piše još polovicom studenog:
„Znanost se ne protivi nikakvim fenomenima, to je suludo uopće pomisliti. Te izjave su obične laži i floskule ljudi koji na ovakvim stvarima pokušavaju zaraditi. Ako fenomen postoji, postoji. Može se reproducirati, ponoviti. Nitko ne može fenomenu zabraniti da se pokaže. Nitko nikoga ne sprječava u istraživanju, jer je znanost antidogmatska. Ako stvar ponovi više timova, nastala bi revolucija.
No toga nema. Imamo sporadične bliceve pseudoznanosti, naprosto iz razloga što ona nije održiva osim kao prodavanje magle. Ne funkcionira. Ovakvih fenomena nema, ili su već objašnjeni.“
Po mojem skromnom mišljenju, meni se čini da je sve ovo točno i nije, to jest kako kad i kako gdje. Naime, razni znanstvenici zaista istražuju razne stvari. I radovi se objavljuju. Neki lako, neki teško. Pa onda, postoji razlika između raznih disciplina – oni koji se bave tehnologijama naravno da su egzaktni. U robotici nećete imati puno dubinski spornih točaka. Mobitel ili radi ili ne. Kemičar koji se bavi novim materijalima također se neće suočiti s problemima paradigme. I matematičaru nitko neće dovoditi u pitanje Pitagorin poučak.
S druge strane, oni koje se bave poviješću ili biologijom ili podrijetlom života naravno da su puno manje egzaktni. Oni ne mogu bez zadanih okvira. Neke novosti na tim poljima prođu odmah, neke nakon nekog vremena, neke nakon jako puno vremena ili nikad. Više kako se ljudi dogovore ili tko nadjača, jer do istine pom tim pitanjima nitko ne može. Razna vremena, razni ljudi, razne okolnosti – svega toga ima. Ali znanost čine ljudi i ona ne može izbjeći ljudskim osobinama. Zato zaista zna biti dogmatska i svakojaka.
U biti rasprave ovog tipa vode se o nekoliko specifičnih područja kao što su kozmologija, evolucija, sile u fizici, pitanje svijesti kako nečeg što se može i odvojiti od tijela– kad bolje razmislim, sve se svodi na pitanje daje li materijalistički pogled na svijet zaista prave odgovore na pitanja ili sagledava tek mali djelić slike praveći se da taj dio predstavlja sve. Tako se meni nekako čini.
Padaju mi na pamet razni primjeri koji su stvarni i pokazani, ali „revolucija“ je izostala: recimo pred sobom gledam knjigu „Visions of Time“ koju mi je poslala Laughin Granny iz komentara, a u kojoj su detaljno i čak suhoparno opisane fantatsične suradnje psihički nadarenih pojedinaca arheologa. O tome sam već pisao, ali ukratko: psihički nadaren pojedinac na mjestu iskopavanja u stanju je vidjeti i opisati kako je to mjesto izgledalo prije nekoliko tisuća godina. U stanju je opisati nošnje, frizure, građevine – sve što se kasnije potvrdi kao točno. Ipak, o tome da svijest može putovati kroz vrijeme ne uči se na faksu.
Padaju mi na pamet i eksperimenti o utjecaju kolektivne meditacije, i mnogi drugi. Takvih primjera ima zaista puno. Neki su pitali gdje ih se može naći. Naravno, u knjigama, kao i sve ovo drugo što se citira. Ili je netko od vas možda osobno mjerio temperaturu na Suncu? Zanimaju vas....ne znam, recimo pao mi je pogled na knjigu o čudnovatim srednjovjekovnim kartsms koje prikazuju Antarktiku i Južnu Ameriku (možda vezane uz činjenice da su na teritorijima koje su danas u polarnom krugu nađeni ostaci biljaka koje žive u toplim područjima)? To je knjiga profesora Charlesa Hapgooda „Maps of Ancient Sea Kings“. Do nje stoji knjiga koja obrađuje pitanje postojanja određenog oblika svijesti u biljkama, fenomenalno i detaljno djelo „Tajni život biljaka Tompkinsa i Birda. Ili Jeremy Narby, s knjigom „Kozmička zmija – podrijetlo znanja i DNK“ kojeg ćete moći gledati i u emisiji. Možda nekog zanimaju dokazi o kataklizmi koju zovemo potop? Tu je odlična knjiga „Cataclysm! Compelling Evidence of a Cosmic Catastrophe in 9500 B.C“ D. S. Allana s Camridgea i J. B. Delairea s Oxforda. Zanima vas remote viewing?: popis je dug - od knjiga Hala Puthoffa i Russela Targa koji su taj fenomen istraživali za CIA-u dvadeset godina do odličnih popularno znanstvenih knjiga poput „Psychic Wars„ Elmara Grubera, još jednog znanstvenika iz tog programa ili „Psi Spies“ od Jima Marrsa itd, itd
Da vidimo što dalje piše...
“I stravično je s kakvom sigurnošću i gotovo militantnošću se propagira neistinita i kriva hipoteza o "životnoj energiji" koja je tobože zaslužna za svojstva živog čovjeka koja ga razlikuju od trupla.
Stvar je općepoznata. Radi se o kemijskoj energiji složenih organskih spojeva u točnim iznosima, na točnim mjestima. Kad se cijeli sustav poremeti, uruši se i čovjek jednostavno umre.“
Što bi tu bilo stravično? Pa to je baš izuzetno pozitivno i optimistično, a ne stravično. Osim toga, efekti te životne energije su mjereni, iako se ne zna o čemu je riječ. Kao i što su iskustva bliska smrti objektivizirana s mnogo sličnih svjedočanstava, neovisnih jednih o drugima. Kao što su akupunkturni medijani potvrđeni eksperimentima sa pravilnostima širenjem određenih radioktivnih tvari u organizmu, ali ne da mi se sad sve to tražiti, za svaku od tih stvari postoje dobro obrađeni i dokumentirani tekstovi, ne može ih se sve predočiti odjednom, rezultat su mnogih godina istraživanja mnogih ljjudi, razbacani su na raznim stranama, ali odbaciti ih samo zato jer netko nije čuo za njih zaista je u najmanju ruku površno, a u najveću nepravedno.
Ima još u komentaru...
„I nema nikakve mainstream znanosti. Znanost je jedinstvena. Ako ne znaš igrati po njenim pravilima, ne ulaziš u nju. Njoj je temelj eksperiment i logika. To nije religija, koja ima dogme koje se ne preispituju“.
Zaista?
Moguće. Ja nemam pojma. Ali mi se ipak čini da ponekad postoji mainstream znanosti – to je ona koja se bavi istraživanjima koja potvrđuju paradigmu i nikad je ne preispituju.
Evo par zanimljivih događaja o kojima su pisali Richard Thompson i Michael Cremo u knjizi „Forbidden Archeology“. Ovom prilikom citirat ću Richarda Thompsona doslovce, iz jednog intervjua. Evo te priče o otkriću kamenu bola:
„To je kamen s urezanim žlijebom, u koju se stavlja kožni remen te se baca kako bi se njime lovile životinje. Kamen bola pronađen je usađen u površinu hridine u Južnoj Americi. Stijena u kojoj se nalazio datira iz doba otprije dva do tri milijuna godina. Čovjek koji je otkrio taj kamen, znao je kako će takva objava izazvati skepsu. Stoga je kamen ostavio na mjestu tako da se tek nazirao na površini hridine. Doveo je nekoliko uglednih stručnjaka s područja geologije i arheologije. Pred njima je potom kamen otkrhnuo iz hridine. Stručnjaci su posvjedočili kako je kamen iz razdoblja pliocena, dakle star dva do tri milijuna godina. Vidjeli su kako je iz hridine odstranio kamen koji je bio usađen u hridinu te da je taj predmet rad ljudskih ruku. Što mislite da se nakon toga dogodilo? Jesu li ljudi znanstveno prihvatili kako je čovjek zasigurno postojao u Južnoj Americi prije dva do tri milijuna godina? Nipošto. Jedan od stručnjaka koji je bio ondje u svome je izvješću napisao kako je moguće da je taj čovjek s njima zbijao neslanu šalu. Možda je u hridi napravio udubinu, pripremio cement koji nalikuje stijeni, zacementirao kamen bola te nas sve prevario. Na taj je način dokaz odbačen. .“
Thompson i Cremo pišu o filtriranju znanja kao temeljnoj značajki znanosti, a ujedno i temeljnoj značajki ljudske prirode: „Ljudi filtriraju ono što se ne uklapa, što se ne čini smislenim i nije u skladu s predlošcima i njihovim načinom razmišljanja. Dokazi na području znanosti koji nisu u skladu s prihvaćenim predlošcima se eliminiraju. O njima se ne podučava niti raspravlja, a ljudi koji su obrazovani kako bi podučavali prirodne predmete, za te dokaze nikada ne saznaju. Nije nužno riječ o smjeranoj uroti, u smislu da se skupina ljudi skupila u zadimljenoj prostoriji te se dogovorila kako će obmanjivati javnost. To se unutar znanstvene zajednice dogodilo automatski. Kada se određeni dokaz ne slaže s prevladavajućom teorijom, znanstvenici automatski o tome ne žele pisati ni izvještavati, a sve to znači da znanost neće uspjeti napredovati onako kako se nadamo.“
To je meni zaista lako moguće predočiti. Evo da se malo igram: kako bi neki mladi 25-godišnji znanstvenik 1995. mogao znati što se zaista zbilo s nekim otkrićem iz 1955. ili 1940, ako je o njemu u njegovo vrijeme, iz nekih –recimo -neopravdanih razloga, napisano nekoliko loših naslova kojima je istraživač ridikuliziran, a nakon toga je osoba izbačena iz daljnje povijesti te znanosti. Taj mladić neće nikad niti čuti za to otkriće, neće mu biti spomenuto na faksu ... ili će možda čuti za tog čovjeku, ali s već nalijepljenom etiketom, i malo je vjerojatno da će se ikad detaljnije pozabaviti s tim „ridikulom“, ako uopće ikada čuje za njega. Neće biti prilike da ga se još jednom prouči. Zato ne vidim kako itko od nas može biti tako siguran da ne konzumira pročišćene verzije povijesti i drugih stvari, pa i znanstvenih spoznaja.
Evo i priče dr. VIRGINIJE STEEN-MCINTYRE, njenim riječima, u vezi imanja ili nemanja dogmi koje se preispituju ili ne:
„Kada smo tek počeli iskapanja na lokalitetu Hueyatlaco u Meksiku mislili smo kako je nalazište staro. Bilo je to još daleke 1966. godine i mislili smo da je staro oko dvadeset tisuća godina. Tada se to smatralo doista starim nalazištem. Proveli smo tako zvano radiometrijsko utvrđivanje datuma čime se dobiva točno vrijeme iz kojeg nalaz potječe. Upotrijebili smo dvije različite metode – pomoću atoma urana i pomoću kristala cirkona. Naposljetku smo pomoću svih metoda dobili jednaku starost – dvjesto pedeset tisuća godina. Iskreno govoreći, bila bih sretna s nalazima starim dvadeset tisuća godina. To bi mi pomoglo u karijeri. Tada se nalaz od dvadeset tisuća godina smatrao uistinu starim, no ne dovoljno starim da bi bio kontroverzan. Ta se starost mogla podnijeti, no starost od dvjesto tisuća godina bila je jednostavno previše.“
„Bila sam pomalo naivna misleći kako smo naišli na nešto uistinu važno. Odlučila sam se držati utvrđene starosti i činjenica. Željela sam objaviti podatke i vidjeti što će se dalje dogoditi. Nisam znala kako će mi to uništiti čitavu karijeru.U postojećoj teoriji stoji kako ljudi u Novome svijetu, odnosno Sjevernoj i Južnoj Americi, postoje deset do dvadeset tisuća godina, ne dulje od toga. Naši dokazi pokazuju kako moderni čovjek u Novome svijetu postoji dvjesto pedeset tisuća godina, a današnji stručnjaci tu teoriju ne mogu prihvatiti, to ih izbezumljuje. Godine 1973. kada smo te podatke objavili, imala sam dobar posao i karijeru, specijalizirala sam se na području proučavanja vulkanskog pepela. Bila sam međunarodno priznata znanstvenica i radila sam za organizacije kao što su NATO i Američka akademija znanosti, koje su mi plaćale putovanja u inozemstvo kako bih držala predavanja. Imala sam honorarni posao u vladinoj agenciji, za koji sam se nadala da će mi omogućiti još bolje poslove. Kasnije sam postala gostujući profesor na jednom od državnih sveučilišta u državi Kolorado. Imala sam dobre kontakte sa znanstvenicima u SAD-u i inozemstvu. Sve se to sada promijenilo. Upoznala sam jednog znanstvenika iz Europe koji je tada sa mnom radio na istom nalazištu. Bio je mlad geolog poput mene. Čini mi se kako je tada radio na doktoratu. Prišao mi je i rekao «Vjerujem ti da su nalazi stari dvjesto pedeset tisuća godina, ali moj mi profesor ne dozvoljava da to napišem.»
„Razumjela sam njegov položaj i shvatila da će u biti morati lagati o podacima kako ne bi izgubio posao. Taj je čovjek objavio neistinu, ona je prihvaćena te je zauzeo mjesto profesora na jednom od europskih sveučilišta. Ja sam objavila istinu, ona nije prihvaćena i sada se bavim cvijećem.Neki ljudi misle kako ovakve informacije možete jednostavno objaviti – kontroverzne informacije – u znanstvenim publikacijama. U tom bi slučaju svi za te činjenice saznali i tako bi sve krenulo. No tako stvari ne funkcioniraju. Riječ je o zatvorenome sustavu. Ne možete nešto objaviti ako ne pripadate sveučilištu ili ste dio ustanove koja se bavi istraživanjem, budući da znanstveni časopisi vaše članke neće prihvatiti. No učinite li nešto toliko kontroverzno ne možete pripadati ustanovi koja se bavi istraživanjem jer bi se njezini stariji članovi mogli usprotiviti ili bi sve rezultiralo lošim publicitetom. Dakle ne pripadate sustavu. Možda informaciju želite objaviti, ali to nećete uspjeti.“
Takvih primjera ima još.
Prilikom iskapanja gudura u blizini grada Puebla u Meksiku, pokojni arheolog Juan Armenta također je nešto otkrio. Pronašao je slomljen vrh koplja ukopan u čeljust prapovijesne životinje iz vremena prije dvjesto šezdeset tisuća godina. Evo kako s tog događaj sjeća njegova kćer Celine Armenta:
„Tada sam bila vrlo mlada. Novinari su dolazili iz svih krajeva svijeta kako bi istražili otkriće moga oca. Smatrali su to otkriće vrlo važnim, ne samo za grad Puebla, već i za čitavu zemlju. Čim su prve priče objavljene u časopisima Life, Time i National Geographic stručnjaci su počeli tvrditi kako je nemoguće da su artefakti toliko stari. Naumili su mog oca staviti na loš glas i sve se promijenilo. Nisu u pitanje doveli samo njegovu čast, već su mu i zabranili da se vrati na nalazište te mu uskratili pravo da nastavi raditi u struci. Čak su i otišli na nalazište s oružjem i pokušali radnike prisiliti na potpisivanje dokumenata u kojima izjavljuju kako su artefakte podmetnuli na nalazište. Samo je troje od šezdeset radnika potpisala lažno priznanje. Moj je otac bio veoma tužan i smatram da je umro jedan vrlo pametan znanstvenik.“
Ima i suprotnih primjera gdje su poštenje i otvorenost nadvladali, i gdje se znanost pokazala baš onakvom kakvom ju je ovaj komentator i opisao. Primjerice, nakon publiciranja knjige «Otmica-susreti ljudi s izvanzemljanima», potaknut neobičnošću njegovih zaključaka, jedan od dekana Harvardske medicinske škole sazvao je tročlanu komisiju da istraži je li psihijatr dr. John Mack prekršio akademska i klinička pravila. Njegov je rad bio pod istragom petnaest mjeseci.
No, dr. Mack je dokazao da je točno iznio rezultate svojih istraživanja. Pozvano je mnogo svjedoka s kojima je radio i koji su svjedočili u njegovu korist. Komisija je zaključila da je Mack profesionalno pristupio temi te je odustala poduzeti bilo što protiv njegova daljnjeg rada u tom području. U izjavi je dekan potvrdio Mackovu akademsku slobodu da proučava ono što želi. Štoviše, jedna od preporuka komisije bila je da sastavi interdisciplinarnu skupinu znanstvenika izvan Harvarda koja bi proučavala taj fenomen.Uz tu je podršku, u okviru programa koji je nazvao PEER (Program za istraživanje izvanrednih iskustava), Mack okupio multidisciplinarnu grupu za proučavanje ˝anomalnih˝ pojava. Prvi sastanak skupine održan je na sveučilištu Harvard 10. i 11. travnja 1999. a raspravljalo se o izazovima istraživanja fenomena otmica (i drugih ´anomalnih´ pojava - posebno iskustava ´tik do smrti´). Discipline koje su sudionici (sa i izvan Harvarda) predstavljali bile su: astrofizika, optička fizika, neurofiziologija, psihijatrija, psihologija, povijest znanosti, povijest psihologije, antropologija, filozofija i teologija.
Da vidimo kaj je bilo dalje u komentarima.... Našao se tu i SADAKO koji je pisao o pseudoznanosti i slično. On pita razumna pitanja o čudnovatim stvarima kojima se bavi ovaj blog. Citiram:
„Gdje su rezultati?
Gdje su djelotvorne primjene?
Statistički pokazatelji?
Nepobitni znanstveni radovi?“
Pa evo, pada mi na pamet jedan primjer od cijelog niza kakve Sadako vjerojatno ima na umu: naizgled tipična newagerska „pseudoznanstvena“ zamisao o kolektivnoj svijesti, zamisao koju uglavnom većina ljudi neće uzeti zaozbiljno, možda dobrohotno dodavši da svatko može vjerovati što želi. Možda sam o tome već pisao, ali svejedno - ona može sasvim dobro poslužiti kao primjer odgovora na gornja pitanja i pokazati kako je ključna riječ informiranost.
Prvi eksperiment koji je pokušao ući u trag kolektivnoj svijesti, za kojega ja znam, organizirao je fizičar John Hagelin u Washingtonu u ljeto 1993. Svrha tog eksperimenta bila je smanjiti broj zločina u jednom od najopasnijih gradova na svijetu. U tom najvećem ikad napravljenom sociološkom eksperimentu sudjelovalo je 4000 volontera iz 82 zemlje kako bi svojom kolektivnom koherencijom ili umirujućim učinkom doprinijeli poboljšanju situacije na području Washingtona. Eksperiment je proveden vrlo pažljivo. Predviđanja o smanjenju broja zločina napravljena su već prije uz pomoć tiska i neovisnog odbora za nadgledanje projekta. Taj se odbor sastojao od 27 najuglednijih američkih znanstvenika, istraživača i sociologa.
U tom se eksperimentu, u kojem je sudjelovalo 4000 volontera iz 82 zemlje, predvidjelo da će se broj zločina smanjiti, a to se na kraju i dogodilo. U razdoblju od 2 mjeseca broj se zločina smanjio za 25 posto. To je vrlo temeljito istraživanje u kojem su se koristile FBI-ove statistike o zločinima. Rezultati su objavljeni u lipnju 1999. u «Social indicators research» (Istraživanje o socijalnim pokazateljima). I ne samo o tom eksperimentu - radi se o izvrsnoj studiji o 43 napravljena eksperimenta koji dokazuju moć kolektivne meditacije da smiri nasilje i smanji broj zločina.
Eksperiment je uspješno ponovljen u Izraelu. Cilj je bio vidjeti hoće li jedna mala grupa ljudi koja meditira imati velik utjecaj na konflikt u susjednome Libanonu. Grafovi su pokazali da je u onim danima kad su meditacijske grupe bile najveće i kad je umirujući utjecaj bio na maksimalnoj razini, došlo do znatnog poboljšanja situacije. Znatno je umanjen broj mrtvih i ozlijeđenih osoba u ratu te je ponovno došlo do znatnog poboljšanja situacije između zaraćenih strana.Vjerojatnost da je ova korelacija između broja osoba koje su sudjelovale u meditaciji i smanjenja nasilja samo statistička pogreška jest zanemariva. Radi se o statistički važnoj studiji koja je objavljena u časopisu «The Journal of Conflict Resolution» (Časopis o rješavanju sukoba) na Sveučilištu Yale.
To je eksperiment koji se može ponoviti, replicirati ga, vidjeti hoće li i dalje davati pozitivne rezultate ako ga se nekoliko puta ponovi. Jer to je i rađeno. Znanstvenici su se ponovno okupili i sedam puta okupili grupu ljudi u blizini Bliskoga istoka kako bi zajedno meditirali i svih je sedam puta za vrijeme tih eksperimentalnih intervencija ponovno došlo do drastičnog smanjenja nasilja. Broj mrtvih smanjen je za 80 posto, a broj ozlijeđenih osoba za 78 posto. Vjerojatnost da je ovo puka slučajnost ili neka statistička pogreška manje je od 1:10 000 000. U sociološkoj se znanosti, pa čak i u fizičkim znanostima, vrlo rijetko događa da se nešto može potvrditi s tolikom sigurnošću. Lijekovi se puštaju na tržište sa statistički mnogo puta slabijim rezultatima. Zato John Hagelin kaže da je to možda najbolji ikad demonstrirani sociološki fenomen u povijesti sociološke znanosti. Mada bi ga se moglo nazvati i staromodnim nazivom: parapsihološkim fenomenom.
Je li to dovoljno za nekog „skeptika“ (taj plemeniti naziv često zloupotrebljavaju čuvari dogme)?
Uglavnom – ne. Jer skeptik ZNA da se takve stvari ne događaju. Kao i obično, radi u praksi, ali ne u teoriji.
BELIVER je pitao „šta bi s transkriptima i malim zelenim??? Ništa zasada, nema dalje, kad se pojavi bit ćete obaviješteni. Mislio sam da ih stiže još, ali sam se prevario.
U vez s tim istim Reaganovim transkriptima, moje isprike idu NEOu, MIKIJU i ANONIMNOM DEČKU STARCU jer nisam preveo sve na hrvatski, a – kažu oni – ne mora svatko znati engleski. Dečki, slažem se s vama. Ali stvarno je bilo previše, prevođenje bi trajalo sto godina, morao sam se osloniti na sreću da će i engleski poslužiti. Prilažem odrezani mali prst u znak isprike.
ANOTHER SKEPTIC piše da mu je „isto urnebesna ideja da svemirci dodju ovamo preko pola svemira pa se onda spucaju u brdo u Mexiku, ili ih vojska skine nekim protuavionskim topom :)))“ te da je to „dostojno Star Treka, svakako...“. On „s druge strane, ne iskljucuje da NLO-i postoje, no vjerojatnije mu je da se radi o "domacim" tajnim tehnologijama...“. Piše da sam i sam pisao o Nazi UFO experimentima ali da se „ne trudim da imam stav, da nesto zakljucim, i da "procjedjujem" informacije, nego naprosto svastarim; glavno da je 'misteriozno'...steta...“. U biti, ja nisam pisao o nazi-tehnologijama nego sam objavio svjedočanstvo jednog čovjeka koji je susreo pilota nazi-letećeg tanjura. O toj temi stvarno ne znam što bih mislio, jednostavno imam premalo informacija koje bih nazvao pouzdanima. Ali sam se htio osvrnuti na spomenuta rušenja NLO na jugoistoku Meksika to jest zašto se to događalo. Prema onom što sam pročitao u dokumentima projekta Disclosure i na par drugih mjesta, nije slučajnost zašto se bar jedan - a vjerojatno najmanje dva NLO-a - srušio baš tamo.
Naime, u Zrakoplovnoj bazi bila je smještena 509-ta bombarderske pukovnija, jedina eskadrila koja je u ono vrijeme, krajem 1940-tih, bila osposobljena za nošenje atomskog oružja. S toga je bila zaštićena najjačim radarima tog doba. Ispostavilo se da taj radar, kad usmjeri na NLO dok ovaj leti malom brzinom, nešto poremeti u NLO-u zbog čega on počne gubiti ravnotežu i sruši se. Tako da nije bio posrijedi protuavionski top, već slučaj – kasnije pretvoren u pravilo. Priča iz Disclosurea ima i nastavak, kroz svjedoke koji opisuju lasere u orbiti kojima se danas nekad gađa NLO-e. Toliko o tome, priča zaista zvuči kao iz Star Treka. Ali takve volimo, kaj ne?:-)
Da ostanemo u istom tonu: NEFIL je citirao Ben Richa, bivšeg šefa Lockheed Skunk Worksa, koji je u predavanju malo prije smrti rekao slijedeće:
„Mi već posjedujemo mogućnosti da putujemo prema zvijezdama, no te tehnologije su zaključane unutar crnih projekata. Biti će potrebna intervencija samoga boga da ih upotrijebimo za dobrobit čovječanstva…Što god možete zamisliti, mi već znamo kako da to uradimo.“
Da i malo proširim: Ben Rich je to izjavio 1993. godine na govoru za Sveučilište UCLA. Obnašao je dužnost ravnatelja tvrtke „Skunk Works“, a zovu ga i ocem „Stealth tehnologije“ jer je vodio razvoj zrakoplova F-117. Prije svoje smrti potvrdio je istraživaču John Andrewsu da postoje tajni projekti koji koriste tehnologiju izvanzemaljana.
TOMATO je još početkom studenog pitao ima li negdje na netu emisije na rubu znanosti za skinuti. Malo sa zakašnjenjem ali evo, nedavno mi je netko dao neku adrese pa pogledaj tamo. Neko dila razne dvd-e na
http://www.val.hr/php/index.php?option=com_content&task=view&id=86&Itemid=106
Postoji i besplatan download na:
http://rapidshare.com/users/DQGNJ4
ŠEFICA me pitala „virujem li da izvanzemaljci doista dolaze na zemlju i otimaju ljude?“ To je malo kompleksnije pitanje. Sigurno je samo da ljudi imaju takva iskustva. Priroda tih iskustava nije sasvim jasna. Odgovori su možda i fantastičniji od toga da izvanzemljani otimaju ljude. Ipak, na temelju svega pročitanog glasao bih za pozitivan odgovor na tvoje pitanje.
SUSIE piše o chemtrailsima i da je „u Splitu stanje alarmantno.“ To bi me baš zanimalo, tek sam prije mjesec dana vidio prve iznad Zagreba, mada ih ima već par godina. Volio bih znati više o chemtrailsima kod nas, pa ako znate....
SADAKO'S APPRENTICE po pitanju neobičnih snimki snimljenih sa shuttleova piše kako bi trebalo „izvršiti pravni pritisak na NASA-u da službeno istraži o čemu se radi i onda izda službeno izvješće. Jako veliki dio svega ovoga sigurno je svemirsko smeće, čiji se veći dijelovi prate i o kojima postoje podatci, no jedan manji dio je sumnjiv.“ Složio bih se s time, možda s malo manje opreza, ali nisam optimist po pitanju otvorenosti te organizacije koja nije u svim aspektima civilna kako što se predstavlja. I u kojoj vlada čvrsta stega, čega sam djelić vidio i sam. APRENTICE piše još da se „ovakve stvari znaju lažirati, što potvrđuju i ljudi koji se NLO fenomenom bave, kao što je recimo primjer s misijom Apollo i navodnim letjelicama koje su astronauti (ne znam točno koja misija) vidjeli.“
To je točno. Dobro mjesto da se podsjetimo te slavne svemirske epizoda s NLO-ima – koja je potpuno izmišljena, a neprekidno se prepisuje. O tome je u VIZIONARU detaljno pisao Giuliano Marinković. U glavnoj ulozi jest navodni susret misije Apollo 11 koja je 1969. godine ponijela na Mjesec Neila Armstronga, Buzza Aldrina i Michaela Collinsa. Ufološka literatura bila je prepuna navoda o navodnim viđenjima NLO-a od strane misije Apollo 11, a najpoznatija priča govori da je Armstrong tijekom komunikacija sa Houstonom prijavio kontroli leta da na suprotnom rubu kratera vidi “svemirske brodove”. Navodni transkript izgleda ovako:
NASA: Što je tamo? Kontrola misije zove Apollo 11...
Apollo 11: Ove “bebe” su ogromne, gospodine. (U originalu: “These "Babies" are huge, Sir!”) Divovske! O, moj Bože! Ovo ne biste povjerovali! Kažem vam, tamo vani su druge svemirske letjelice, poredane na daljoj strani ruba kratera! Na Mjesecu su i promatraju nas!
Najslavniji izvor glasina oko navodnoga incidenta jest knjiga “Our Ancestors Came from Outer Space” iz 1978. godine NASA-inog inženjera komunikacija Maurice Chatelaina. No, naknadnim provjerama utvrđeno je da Chatelain za vrijeme misije Apollo 11 1969. godine više nije radio u NASA-i. U svojoj je knjizi Chatelain tvrdio da je navodnu “komunikaciju” oko “svemiraca na drugoj strani kratera” čuo u tzv. “tajnoj odaji za radio komunikacije” gdje su se određene radio-komunikacije cenzurirale i “nisu išle prema javnosti”.
Navodni radio-razgovor između Houstona i Armstronga postao je “sveti citat”, kojega su mnogi ufolozi u svojim publikacijama i knjigama vrlo rado navodili. I opet navodno - ta komunikacija nije išla u javnost za vrijeme TV prijenosa uživo, ali su te “zatvorene radio komunikacije” također čuli radio-amateri širom svijeta koji su mogli hvatati komunikacije sa Apolla 11, kao što je to činila i kontrola leta u Houstonu. “Svemirski brodovi s druge strane kratera”, “radio-amateri” i Chatelain postali su neizbježni dio svake ufološke knjige.
Astronautu Buzzu Aldrinu je prvome “puknuo film”. 1980. godine, nakon objavljivanja knjige “Incident Roswell” Charlesa Berlitza i Williama L. Moorea, Aldrin je tužio autore, jer su i oni iznijeli priču o Apollu 11 i incidentu sa “svemircima na drugoj strani kratera”. Dobio je spor. Berlitz je, na svoju sreću, bio osiguran pa mu nije trebao isplatiti ništa iz vlastitoga džepa. Moore je Buzzu Aldrinu zbog neutemeljenih tvrdnji o radio komunikacijama Apolla 11 morao isplatiti 28 000 dolara.
“Visible Ink Press” je 1999. o tom događaju objavio članak “Apollo Aliens”. U njemu je objašnjeno da je priču o tajnim komunikacijama na relaciji Mjesec Zemlje 16. srpnja 1969. prvi u rujnu 1969. objavio tabloid “National Bulletin”. Već četiri godine kasnije je Stuart Nixon iz «Nacionalnog istražnog odbora za zračne fenomene» istraživao priču. Nije bio pretjerano iznenađen otkrivši da u njoj nema niti trunka istine. Ustanovio je da transkript komunikacije između astronauta i kontrole misije sadrži činjenične, terminološke i druge pogreške kao i da nijedna takva komunikacija nije mogla biti cenzurirana u vrijeme transmisije. Prestanak komunikacije čak i na vrlo mali period smjesta bi bio primjećen. Kad je “National Bulletin” pozvan da predoči dokaze koji bi potvrđivali priču, to nije mogao učiniti. Novine nisu čak mogle predstaviti niti reportera, potpisanog kao "Sam Pepper."
Iako već tada, početkom 1970-tih, nije bilo sumnje da je ta priča «skuhana» u senzacionalističkoj radionici «Bulletina», ona je uz obrade reciklirana u slavnim knjigama («Ancestors Came from Outer Space” 1978, Maurice Chatelain, «Roswell incident» 1980, Berlitz i Moor i mnoge, mnoge druge). Chatelain je vjerodostojnost priče temeljio na navodnim izvorima iz NASA-e, a Berlitz i Moore su se neodređeno pozivali na «dodatne potvrde....iz izvora očito povezanih s Anglia TV u Londonu». Prema tim izvorima «NASA je bila prisiljena promijeniti planirano mjesto za slijetanje mjesečevog modula Eagle zato jer je otkriveno da je prvo mjesto vrvjelo...tuđim svemirskim hardwareom." Tako je silna tinta potrošena na običnu izmišljotinu.
No, za razliku od ovog susreta, postoji nekoliko susreta u orbiti koji su manje senzacionalni, ali se zaista zbili, ali o njima nekom drugom prilikom (valjda).
BOLETUSOV komentar je bio pravo osvježenje: „ Žao mi je što moram reći ISTINU : NLO ne postoji ! Ali stvarno ne postoji !“
Genijalno! :- )
SKEC piše da je „otkrivena piramida u ukrajini i da zajedno s visokim i gizom čini pogodite, istostranični trokut“. Ne znam ništa o tome, ak imaš kaj, pošalji
BIG EYES piše ovo: „ 2006. god kad sam ljetovala na Čiovu..isto tako u razgovoru..ispod vedrog neba..ugledala sam letjelicu trokutastog oblika..bez i jednog "navigacijskog" svjtla na sebi..i nije se kretalo vel brzinom,te relativno nisko..imalo je neke "gravure" na donjem dijelu..tesko mi je se sjetiti kakve su bile..al def se sjecam da je nesto tako bilo.Za ovaj post nemem extra komentara..ali ovo sam morala podijeliti sa vama..“
Evo molbe – ako ti se da, ajd' mi na mejl detaljnije opiši kako je to izgledalo, za moju malu kolekciju :-)
BRZOPOTEZNI „bas cita novi broj Vizionara i sve si misli, zasto, o zasto ne izlazi mjesecno? Tema je ocito vise nego dovoljno, ali cekati DVA MJESECA na drugi dio clanka je prestrasno. Govori o podzemnom radiju i temi za koju nisam ranije cuo, makar mi kolege radio amateri kazu da su ponekad zamijetili slicne stvari, ali da nisu obracali paznju na to. Ima li neke sanse da mi posaljes drugi dio clanka i prije sijecnja?“
Vizionar izlazi dvomjesečno zbog svoje borbe za opstanak, da se bolje snašao u ovoj gužvi na kisocima izlazio bi mjesečno. Al radi se na tome! Da, podzemni radio je zaista fascinantna tema – i uz to vrlo originalna i domaća, što znači: neprepisana odnekud izvana nego originalno istraživanje – i kroz staru, teško dostupnu literaturu i kroz eksperimente. Još jedna od onih stvari koje neke „zakone“ dovode u pitanje. Piši mi na mejl pa ću ti poslat i drugi dio teksta. Bio je prevelik da stane cijeli u jedan broj.
NEAZESS, ako ne nađeš na onim sajtovima ovu emisiju koju želiš, javi mi se na mejl pa ću ti je poslat (da budeš bolje sreće :- )
Uf, ovo je ispalo malo duže od pristojnog. Al' osjećao sam dug.
Isričavam se onima s umornim očima ili slabijom dioptrijom.
Do neke slijedeće prilike.
Ostajte mi zdravo.
Post je objavljen 22.12.2007. u 22:41 sati.