Sotono
Na Pklatov zahtjev, a i zbog Žavijerovog interesa...
Svjestan sam da je zajedničko muziciranje, u trenucima kada se sudionici uvježbaju i pogode, jedan od najljepših i najmoćnijih puteva do katarze. Nikada nisam naučio svirati, ali u jednom kratkom periodu na kraju osamdesetih i početku devedesetih nekako mi je uspijevalo priključiti se braći i stvarati glazbu. No možda sam samo jednom svirajući prešao na neki drugi, viši nivo, samodostatno uživanje u glazbi koju stvaramo. Ono radi čega mora biti toliko lijepo biti pravi glazbenik, kreativac.
To se dogodilo tijekom snimanja ove pjesme. Ja sam bio na klavijaturama, jednom rukom svirajući, drugom mijenjajući jačinu tona na pojačalu, okrećući gumb amo-tamo. Ne čujem nažalost, i nikada nisam, ništa ni približno tako dobro i fascinantno kao tijekom samog snimanja, trenutak je to koji snimka ne može vjerno reproducirati. No draga mi je i ovakva kakva jest. Tekst je Boov, kao i glavni vokal, iako se glavnim možda ipak može nazvati Ratkovo prizivanje nečastivog.
Sotono, o sotono!
Priđi, otiđi, zaobiđi...
E da, ne preporučam slušanje ove pjesme ako niste pijani ili napušeni...
Post je objavljen 22.12.2007. u 21:45 sati.