I tried to be perfect.
Ali ništa od toga. Jednostavno mi sada više ništa nema smisla. Jednostavno nestajem. I morat ću čekati. Samo čekati. Nema mi druge. A što za to vrijeme? Kako za to vrijeme biti normalna? Kako da ne zanemarim sve oko sebe?
Kao što sam već i sad to počela.
Digla se i maknula od mame. Jer je ne mogu pogledati u oči, jednsotavno ne mogu. Razočarat ću je, već jesam, samo što ona to ne zna. No saznat će, znat će...
I ne znam više što da mislim. Sve je postalo bez smisla. I nekako kao da više nemam volje odmah za to, ni snage.
Bojim se toga.
Ali koliko sve to bilo crno i loše, na drugu strane se javlja dobra strana. No mlada sam Bože. Zar je moguće da ćeš ostvariti moje želje i molbe? Mislim si. Mislim. Ako mi to daješ, onda znači da sam spremna, jer svatko je spreman da nosi svoj križ koji si mu priredio. Da se tješim time?
No eto, taj Božić.! Mislila sam da će biti mirniji, bolji, ljepši.
NO samo jedno zavlačenje u sobu. Gledanje u prazno. Dok se moji smiju u dnevnom boravku. Doći će moja baka, moj spas, i rasplakat ću se i reći ću joj sve.
Znam Bože.
Morat ću.
Valjda sam spremna.
Sada samo čekam. Još četiri tjedna čekam.
POlako. Sve će biti dobro, jer je on uz mene.
Spremna sam.
Post je objavljen 22.12.2007. u 13:49 sati.