Kako uopće prepoznati one prave trenutke u životu? A da budu na vrijeme prepoznati? Što se treba dogoditi da shvatimo da imamo život? Da ga živimo iz dana u dan. Preokret? Sitnica? Događaj koji je sam po sebi sasvim običan? Pitanje vremena? Ma nije.. pitanje je samo nas samih, ili da se bolje izrazim. Odgovor smo mi sami.
Dali smo svjesni da je ono što imamo u ovom trenutku sasvim dovoljno da se veselimo tome. Koliko poraza, tuge, razočaranja je potrebno da bismo se ustali i shvatili da je stvar trenutka.
Koliko je nesreće potrebno da shvatimo sve ono što je oko nas, da shvatimo ljude koji nas okružuju, da na kraju svega shvatimo sami sebe. Koliko je meni potrebno? Upoznati sama sebe? Nemoguće. Znam ono što činim svaki dan, znam svoju svakodnevnicu, ali ako pogledam realno ne znam ono što sam upoznala i naučila u drugim ljudima. Je li istina da više poznajemo osobu s kojom smo cijelo vrijeme više nego sebe? Leži li istina u tome? Jeli uopće istina bitna u svemu ovome? Ne znam.
Obilježenost? Ma da. Jesam. Nečime jesam. Smatram li to svojom pobjedom ili porazom? Ne znam.. još uvijek se sve to razvija, u nešto, ali u što? Ni na to nemam odgovor.
Ovo je vjerovatno moj zadnji post ove godine. Ako se vratim na sve ono što sam napisala zadnjih godinu dana, shvatim da sam provela jedan prekrasan dio svog života. Uz poraze, tugu, suze, razočarenje, ljubav, smijeh, ispunjenost, sreću koju sam imala svaki dan sve više shvatim da.. život je lijep. Ma je..
Moja iskustva mogu usporediti sa mojom još ne dovoljnom zrelošću, ne razumijevanju i ne prihvaćanju nekih stvari. Okrenem li se za 360 stpnjeva i vratim na točno današnji dan pred godinu dana.. sjetit ću se kako me je jedan dečko vozio u tower centar i stao točno ispred ulaza, sjetit ću se da sam tu noć dobila najmanje deset poziva u pola noći, da sam taj dan prvi put otišla na klizanje.. heh.. koliko stvari se od tad promijenilo.
Kako je uopće krenuo moj život kao jedna 16 godišnjakinja? Da budem iskreno luda ili da se pravim pametno blesava..
Ma početak je bio super..da,da.. imam onaj smiješak na licu. Ponekad se zapitam dali je to bila stvarnost.. dali sam uopće ikad mogla pomisliti da bi mi moglo biti tako super, da mogu biti toliko ispunjena i sretna.. bila je to jedna lijepa godina, uz sve ono što ne želim pamtiti ne postoji ono loše što bi moglo zasjeniti ono lijepo što mi se dogodilo.
Želim se prvo zahvaliti onom koji je iznad mene i iznad svih nas.. naučila sam da ako mi već jedna molitva nije uslišena, da Mu se mogu obrattiti u drugoj. Moja ne odustajanja, moja borba, moja nadanja za sve ono što želim nalazilo se u svim tim molitvama koje sam izgovorila kad mi je bilo najteže, pa čak i onda kad mi je bilo najljepše.. nikad mu se nisam zaboravila zahvaliti.. možda je to način da iskažem da sam uspjela zahvaljujući njemu, ne u potpunosti ali trudim se..
Prijatelji koji su uvijek tu uz mene.. i koji su bili i kad sam ih zanemarila. Naučiš cijeniti s vremenom.. oni pravi će se prepoznati. Možda ni sami ne znaju koliko su mi značile njihoove riječi utjehe, njihovo rame za plakanje, pozivi u pola noći pa čak i ranije.. trenutci koje smo skupa proveli, izlasci, prvodi.. slikanje sa digitalcem.. snimanje mojim blesavim mobitelom :) lijepo je znati d amožeš na nekoga računati i da toj osobi možeš pomoćći onda kad i ona tebe treba.. prihvatiti nekoga onakvim kakav je jako je teško..ali truditi se prihvatiti dovoljno je cijenjeno.. :) papanje čipsa na kauuflandu.. heh.. :D
"za tebe dostupna ne gledaj na sat bit ću tu kad god ti zatrebam, kad tužna si da te utješim da ti stvorim sve što poželiš"
Želim se zahvaliti osobi koja je samnom provela skoro pa cijelu godinu..možda nije bila cijela,ali bila je dovoljna da me uspije naučiti što znači voljeti, željeti i dati i onaj mali dio koji ti ostane. Osoba koja je mene učinila osobom. Osoba koja me je uvijek gurala naprijed,koja je uvijek bila moje rame za plakanje, koja mi je brisala suze i govorila da me ne voli vidjeti tužnu.. osoba koja je uvijek govorila da vjeruje u mene. Kojoj nikad nije bilo teško nešto za mene napraviti,koja me je prihvatila onakvom kakva jesam. Što me je trpila, što je trpila moje mane, moju tvrdoglavost, moju upornost, moju sebičnost.. osoba koja je znala prepoznati moje kvalitete.. Robi hvala.. (sve znaš..riječi nisu potrebne)
Još sam uvijek ono dijete koje ne želi odrasti.. dijete koje želi plakati jer je izgubilo svoju igračku, a ne zbog drugih stvari.. još želim biti razigrano čudovište koje ne zna što znači život. Vrijeme ide.. a s vremenom i ja. Nadam se da će mi slijedeća godina donijeti nešto dobro, nešto sasvim dovoljno da budem sretna i ispunjena. Da će mi ostati sjećanje na prošlu godinu i na uspomene koje su mi ostale..
Sretan rođendan meni..
Post je objavljen 22.12.2007. u 00:05 sati.