Interesantan je zaključak dr Gerhard Liebig-a, koji je izveo poslije višegodišnjih istraživanja i mjerenja, da nije uspio pronaći pravilo potrošnje hrane koje bi važilo za sva društva. Jednostavno, potrošnja hrane je toliko različita, nevezano ni za jačinu ni za lokaciju društva, kao ni za kvalitetu hrane ili pčela, da se ne može utvrditi niti jedno pravilo kojega bi pčelari mogli doista se pridržavati.
Količina, kvaliteta i raspored zimske zalihe hrane imaju veliki uticaj na prezimljavanje. I znanost i praksa su definitivno pokazale da zalihe meda moraju biti prirodne, obilne i dobro raspoređene, sa dovoljno peluda na bar 2–3 rama. Tu problematiku je na web pčelinjaku analizirao poznati stručnjak Dr med. Rodoljub Živadinović . Usporedio je i analize poznatih svjetskih stručnjaka, kao i rezultate na svim korištenim vrstama košnica. Apsolutni minimum zaliha početkom studenog ne smije biti ispod 20 kg, a najsigurnije je da se kreće od 25–30 kg meda, kada ne treba razmišljati ni o bilo kakvom proljetnom stimulativnom prihranjivanju. Farrar (1966) je za južne predjele SAD-a preporučivao minimum od 27 kg meda za cijelo zimovanje, a za sjeverne 40 kg. Pčelar u praksi količinu meda ne može nikada precizno izmjeriti. U prosječnim zimama, medna kapa na ramu sa najmanje meda ne smije biti ispod 12 cm. Pojedinih godina, i to je nedovoljno, pa je dobra praksa onih pčelara koji se osiguraju većim mednim kapama, te mirno spavaju. Primjedba da velika medna kapa smeta pčelama ne stoji, jer suvremeni pčelari čuvaju pčele u višekorpusnim košnicama, i uvijek ispod nastavka s medom mogu da drže nastavak s praznim saćem, gdje će se tokom zime nalaziti dio klupka, piše Živadinović.
Žmednas = Hrana nije važna sama po sebi
Što se tiče preporuke za osiguranje velikih količina hrane, treba reći da je K. G. Ribahuk iz Petrograda utvrdio da hrana nije važna sama po sebi, već da ima jedno veoma važno, samo naizgled sporedno značenje. Med je savršeni akumulator toplote. Danju upija toplotu iz zraka, a ispušta je tokom hladnih noći. Obimne zalihe potpomažu stabilizaciju toplote legla i održavaju snagu i energiju društva. Ako je razlika između dnevne i noćne vanjske temperature 14 °C (-1 °C do +13 °C), ona će se pri zimskim zalihama od 20 kg smanjiti za 7 °C (+3 °C do +10 °C). Sprovedena istraživanja su pokazala definitivnu prednost zalihe meda od 30–35 kg, u odnosu na ranije preporuke od 20–25 kg.
Pokazan je veliki uticaj genetskih faktora na sakupljačku aktivnost i razboritost trošenja rezervi hrane od strane radilica, kao i na stvaranje odgovarajućih zimskih rezervi meda i peluda (Cale, Rothenbuhler, 1975; Kulinčević, 1974; Milne, 1977; Free, 1980).
Što se tiče potrošnje hrane tokom zime, o tome je dosta pisano u mnogim knjigama. Interesantan je zaključak dr Gerhard Liebig-a, koji je izveo poslije višegodišnjih istraživanja i mjerenja, da on, i pored velike upornosti, nije uspio pronaći pravilo potrošnje hrane koje bi važilo za sva društva. Jednostavno, potrošnja hrane je toliko različita, nevezano ni za jačinu ni za lokaciju društva, kao ni za kvalitetu hrane ili pčela, da se ne može utvrditi ni jedan aksiom kojeg bi pčelari mogli pouzdano se pridržavati. Jer, ni društva koja su slična po snazi i drugim uočljivim parametrima nemaju istovjetnu potrošnju. On navodi primjer najjačih društava, koja su po nekim preliminarnim razmišljanjima trebala trošit pribliližno istu količinu hrane, a trošila su u rasponu od 6,5–12 kg što je, razlika koju ništa od onoga što smo do sada saznali o pčelama ne može opravdati. Pokušavao je i da utvrdi uticaj okoline i klime, ali bez posebnog uspjeha. Zaključio je i preporučio pčelarima jedino to da nikada ne donose zaključke na osnovu mjerenja jednog jedinog društva.
Žmednas = Najajače zajednice nisu uvijek i najtoplije
Do sličnog zaključka je došao P. Lavi (1954) i za druge parametre, kada je empirijski utvrdio da temperatura zajednica sličnih po snazi i rezervama hrane, tokom zime može se razlikovati i za 9 °C. Društva najjača po snazi i sa velikim rezervama hrane nisu uvijek bila i „najtoplija“.
spomenuti dr Gerhard Liebig je mjerio potrošnju meda tokom zimovanja od 1989. do 1993. godine kod 100 pčelinjih društava na 15 pčelinjaka na različitim nadmorskim visinama, od 290–800 metara. Sam Institut za pčelarstvo se nalazi u Hohenheim-u na 407 metara nadmorske visine. Prosječna potrošnja meda od rujna do veljače je iznosila od 8–13 kg, s općim prosjekom od 10 kg. U tom periodu potrošnja se nije razlikovala na toplijim i hladnijim lokacijama. Do razlike je došlo tek u ožujku i travnju. Pojedinih godina, kada je veljača bila toplija od prosjeka, dolazilo je do veće potrošnje meda u ovom mjesecu, vjerojatno zbog većeg razvoja legla.
Pčele zimi troše samo onoliko hrane koliko im je neophodno, i to jača društva troše mnogo manje po jednoj pčeli nego slaba. Albert (1975) je pokazao u mjerenjima koja su trajala 145 dana, da društvo mase 1 kg prosječno troši dnevno po kilogramu pčela 50 g meda, društvo od 2 kg troši 30,5 g, dok jaka društva sa više od 3 kg pčela dnevno pojedu 25 g meda po kilogramu pčela. Sve u svemu, do početka marta, zajednice utroše desetak kilograma hrane. Tada dolazi do naglog razvoja legla, pa i potrošnja naglo raste.
Prema M. V. Žerebkinu (1979) količina utrošene hrane tokom zime značajno zavisi od jačine društva. To nam slikovito pokazuje priložena tablica.
Žmednas = Smanjenje metabolizma
Dobro je znati da je najmanja potrošnja hrane pri vanjskoj temperaturi od oko 6 °C. Prema G. D. Bilašu, N. I. Krivcovu i V. I. Lebedevu, ustanovljeno je da je za zimovanje jakih društava srednjeruske rase optimalna vanjska temperatura od 4,4 °C, srednjih zajednica 5,5 °C, a slabih 7,7 °C. Pri temperaturi iznad 7,7 °C, klube se raspada i pčele povećavaju potrošnju hrane. I Betts (1943) je utvrdio da pčele pri vanjskoj temperaturi od 6 °C do 8 °C najefikasnije troše zalihe meda. Sa daljim padom temperature, potrošnja raste, ali ne onako drastično kako bi se očekivalo, što je prvi primjetio Gilbert (1932).
Malu potrošnju hrane direktno uzrokuje smanjeni metabolizam, koji je posljedica odsustva legla (Corkins, Gilbert, 1932; C. R. Ribbands, 1964).
Kada društvo formira zimsko klube, gubici toplote se smanjuju 9 puta, a potreba za hranom je manja za 20–25 puta u odnosu na pokazatelje kod jedne pčele. Razmjena materija i trošenje energije je 250–300 puta niža nego u aktivnom periodu. Prema nekim mojim razmišljanjima, možda baš u ovim činjenicama leži tajna dugog života pčela tokom zime, ističe dr. Živadinović. Ovoliko smanjenje metabolizma i odsustvo odgoja legla drastično umanjuje iscrpljivanje pčela. Da ne spominjemo da se zimske pčele odgajaju uz mnogo veću pažnju, pa imaju više rezervnih materija u organizmu. A. M. Rjamova (1978) jasno ukazuje na svoja zapažanja da na dužinu života zimskih pčela pored svih navedenih faktora utiče i poseban režim ishrane larvi koji izaziva određene promjene na ranom stadiju razvoja, što zimskim pčelama daje prednost u odnosu na ljetne po svim mjerljivim fizičkim parametrima. Treba napomenuti i to da je kod nekih individualnih insekata zapaženo održavanje niže temperature pri kojoj se razvijaju zimske generacije, i tako postaju otpornije na zimu. Iako se ne može vršiti uspoređenje individualnih i društvenih insekata (pčele), mora se reći da je N. G. Bilaš (1980) pokušao da utvrdi da li tako nešto postoji i kod pčela. Vršeći 2 800 mjerenja tokom tri godine kod srednjeruske i kavkaske rase pčela, utvrdio je da pčele tokom kolovoza (period odgajanja najvećeg broja zimskih pčela) smanjuju temperaturu u zoni legla za vrijednost od 0,4 °C do 1,0 °C. Što je rasa pčela otpornija na zimu, to je sniženje temperature u spomenutom periodu veće. Nema konkretnih dokaza da ovo sniženje temperature legla zaista utiče na veću otpornost u prezimljivanju i duži život pčela, ali autor istraživanja čvrsto vjeruje u ovu tezu.
Fiziološko sniženje temperature legla u periodu odgajanja zimskog legla je sa pojavom varoe dobilo novu dimenziju. Poznata su istraživanja koja ukazuju da bi selekcija pčela na sojeve kod kojih bi razvoj radiličkog legla trajao jedan dan manje (20 umjesto 21 dan) dovela do znatnih (ako ne i totalnih) smanjenja šteta od varoe. Radi se o tome da varoa stiče spolnu zrelost pred kraj razvoja legla pčele. Što je njen razvoj kraći, to se izleže manji broj plodnih ženki varoe, koje mogu da se dalje razmnožavaju. Nasuprot tome, ako je razvoj legla duži, izleći će se više plodnih ženki varoe, i društvo će biti značajnije oštećeno. Razvoj legla je zbog njegovog fiziološkog sniženja temperature tokom kolovoza i rujna produžen za bar nekoliko sati, što direktno utiče na izvođenje više plodnih ženki varoe. Slična situacija je i kod onih pčelara koji cijele sezone drže otvorenu mrežastu podnjaču (što je greška iz više razloga) i tako utiču da temperatura legla blizu mreže ipak bude nešto niža, što povećava zaraženost varoom. Čak i najjača društva ne mogu u takvim slučajevima tokom hladnih noći da temperaturu legla održavaju u strogo optimalnim granicama. Nešto slično ovome se dešava u pojedinim mjesecima prosječno hladnih godina, što je još jedan od razloga zašto je zaraženost varoom veća u hladnijim, a niža u toplijim godinama. Znači, mrežastu podnjaču leti treba držati zatvorenom, a zimi otvorenom.
Oko 75% klubeta zauzima saće sa praznim ćelijama, a ostatak je na saću punom meda i polena. Smatra se da je razlog tome dobra toplotna izolacija koju pruža prazno saće. Ako bi pčele natjerali da silom prilika formiraju klube na saću ispunjenom medom, onda bi gubici toplote bili tri puta veći od normalnih.
Postoji zabluda među pčelarima da pčele više vole da gaje leglo u starom saću. Ta teza se ne slaže ni sa pčelama u prirodi, koje uvijek med smještaju u starom saću gdje je bilo leglo, a za leglo grade novo saće. To potvrđuju zapažanja više praktičara i istraživača (Bets, 1934; John Free, 1994) koji su pokazali da pčele za leglo preferiraju mlado saće. Pri zimovanju pčela na tamnom saću, stupanj kristalizacije zaliha hrane u njemu je viši za 45%, za 58% više društava izlazi iz zimovanja sa tragovima proljeva, i za 12% više društava ugiba u usporedbi sa društvima koja zimuju na svjetlom saću. Na žalost, tradicionalna tehnika pčelarenja teži da osujeti pčele da skladište med u saću gdje se gaji leglo, kao i da spriječi širenje legla na novije, svijetle satove. Međutim, pčele prvo pune nektarom tamne satove koje smo im namijenili za gajenje legla. To ostavlja matici sve manje prostora za polaganje jaja, što može biti važan faktor za ulazak zajednice u rojevi nagon, naročito u proljeće. Osim toga, pčelari koji imaju starije saće u plodištu mogu se nadati većem napadu varoe, jer je dokazano da su ćelije legla u starom saću više od četiri puta češće napadnute varoom nego u svjetlom (Giancarlo A. Piccirillo, David De Jong, 2004).
Upravo zahvaljujući pauzi u odgajanju legla i naslijeđenom umanjenom metabolizmu, pčele štede proteinske rezerve i narednog proljeća imaju veliku inicijalnu sposobnost odgajanja odgovarajuće količine legla (Khalifman, 1953; O. P. Sharma, Rajesh Garg, 1984).
Pčela koja se izdvoji iz klubeta osuđena je na propast, jer se ubrzo smrzne i izgubi sposobnost letenja (paraliza zvana ledena koma). Minimalna temperatura tijela pčele, pri kojoj ona može da poleti je 27 °C. Tokom leta, vrijednost se kreće oko 38 °C, a najviše je zabilježeno 47 °C (Heinrich, 1980). Aktivnost mišića koji pokreću krila potpuno se prekida kada temperatura pčele padne na 10 °C. Ako takvu pčelu unesemo u toplu prostoriju, temperatura njenog tijela će rasti za oko 1,5 °C svakog minuta.
V. N. Žukov (1985) je izvjestio o svojim istraživanjima o zimovanju pčela. Zaključio je da pčele loše zimuju u klasičnoj DB košnici, jer klube ima spljošten oblik, pošto nema dovoljno odgovarajućeg prostora za formiranje prirodnog oblika klubeta. Nasuprot tome, pokazao je da pčele veoma odlično zimuju u osmoramnoj LR košnici sa 20 cm prostora između ramova i podnjače (visoka podnjača – prazan polunastavak). Pčele u ovoj košnici troše 36,9% manje hrane nego u DB košnici. Količina izmeta u zadnjem crijevu pčele je bila samo 25,2 mg, dok je kod pčela u standardnim DB košnicama iznosila čak 46,8 mg. Osmoramne LR košnice su naredne sezone dale i više meda za 56,8% u odnosu na DB košnice.
Mada se na kvaliteta zimskih rezervi hrane ne misli mnogo, činjenica je da one utiču ne samo na zimovanje, već i na proljetni razvoj društava. Zaključak je da samo cvjetni med sa dovoljnim količinama pelude osigurava optimalno zimovanje i uobičajeni razvoj društava. Ovdje ćemo obratiti pažnju na ustaljeno mišljenje da tzv. šumski med nije dobar za zimovanje pčela. Iskustva iz prakse su različita. Većina tvrdi da pčele dobijaju proljev zbog velike količine nesvarljivih materija, koje šumski med ostavlja za sobom u zadnjem crijevu pčela. Drugi, doduše manjina, tvrde da su im pčele odlično zimovale i razvile se u proljeće isključivo na tamnom šumskom medu. Činjenica je da sve to zavisi i od jačine zime i dužine perioda neizletanja pčela. Međutim, G. F. Taranov jasno naglašava da je točno da zimske zalihe meda sa primjesama medljikovca daju više neprobavljenih ostataka (količina nekvarenih ostataka je u dva ogleda bila veća od meda sa primjesama medljikovca nego od cvjetnog meda za 34,2–35,9%), ali je ovo povećanje zapravo suštinski neznatno, i njime se, po njemu, ne može tumačiti pojava proljeva kod pčela pri zimovanju. Međutim, treba praviti razliku od meda od medljike koja je životinjskog porekla i potiče od biljnih ušiju, i meda od medne rose koju luče biljke. Jer, medljika ne sadrži fitoncide i druge antibiotske materije kao nektar, koje bi sprečavale razvoj mikroorganizama. Zato se, još dok je na lišću, u medljici razmnožavaju mikroorganizmi koji joj mijenjaju sastav i proizvode i materije štetne po pčele. uveče je medljika na listu od svijetle već postala tamna. Postoje i štetne materije za pčele koje potiču od samih biljnih ušiju. To su produkti raspadanja njihovih bjelančevina, koji truju ćelije rektalnih žlijezda zadnjeg crijeva kod pčela, i sprečavaju funkciju usisavanja vode, što dovodi do proljeva. Drugim riječima, proljev je uzrokovan trovanjem pčela produktima raspadanja. G. F. Taranov navodi da pčela koja se hrani isključivo medljikom sa hrasta može da živi kraće i za 76%. Pčele zimi obole od proljeva samo ako je udio medljike u zalihama meda dominantan. Odatle i potiču najrazličitija iskustva pčelara po pitanju pojave proljeva od tzv. šumskog meda tokom zimovanja. Doduše, nekad je jako teško odrediti da li je poreklo tzv. šumskog meda, biljnog (medna rosa) ili životinjskog porekla (medljika). Posle velikih gubitaka u bivšoj zapadnoj Njemačkoj tokom zime 1962/1963. godine, Steche je kao jedan od uzroka navodio da je veliki broj društava zimovao na borovoj medljici, pa je došlo do haranja nozemoze u proljeće.
Pripremio: M.KALEM
Post je objavljen 22.12.2007. u 00:06 sati.