Još uvijek ne mogu vjerovati da me jet lag ovaj put uopće nije pogodio. Jučer sam sasvim odmorno dočekao kraj dana, otišao spavati u normalne sati (iako je odlazak na spavanac u 22:00-23:00 sata za nekoga tko to običava činiti tek u 02:00-03:00 ujutro potpuno abnormalna stvar) i danas se probudio u 09:00 baš na vrijeme da napišem koji redak na ovom blogu o jučerašnjem danu. Usput bacam oko na televiziju – CBS do subote prognozira suho, ali hladno vrijeme s cca 37-40° farenhajta.
Chicago danju izgleda drugačije. Bez milijuna onih božićnih lampica i svjetala koji dopiru iz visokih staklenih nebodera, grad možda na prvi pogled izgleda i pomalo obično. Ali samo na prvi pogled. Jer čim kreneš u šetnju Avenijom Michigan, a s tvoje lijeve i desne strane se izmjenjuju trgovine Bossa, Guccija, Armanija i sličnih, a iznad tvoje glave se uzdiže nebrojeno mnogo nebodera, još jednom shvatiš da si u nekom drugom svijetu, miljama drugačijem od onog na kojeg smo mi u Europi naviknuti gledati. A sve novo odmah postaje zanimljivim. Ulazim u jedan od mnogobrojnih shopping centara na Michiganu. Kada bih ga trebao opisati samo s tri riječi, onda bi one bile: elegantno, prostrano i osvježavajuće. Osvježavajuće naspram našim shopping centrima koji, uz jako malo izuzetaka, svi nalikuju jedan na drugog. Tu su ponovno Armani, Gucci i slični, ali i marke na koje smo mi navikli poput Benettona. Sve u staklu, mramor na podu, hrpa božićnih ukrasa (naravno)... Izvana provirujem i u ostale shopping centre (da, samo izvana – znam da mi neki neće vjerovati) i svugdje nailazim na istu eleganciju. Kod nas bi se ovim američkim shopping centrima stilom mogao približiti možda samo Kaptol Centar, ali trebao bi dooosta proraditi... Prolazim pokraj bijele fasade Wrigley nebodera, sjedišta poznate žvakače gume, a preko puta uzdiže se neboder Chicago Tribunea, jednih od najvažnijih američkih dnevnih novina. Ovaj drugi je zanimljiv jer kad je građen početkom 20. stoljeća, arhitekti su htjeli da nalikuje na gotičke katedrale Europe pa se odmah primjećuju gotički prozori, a da se zgradi da privid starosti, u zidove nebodera uzidani su kameni blokovi puno starijih građevina poput velikog kineskog zida, atenskog Partenona, katedrale u Koelnu ili pariške Notre Dame. Što sve neće pasti na pamet Amerikancima!
Chicago River dijeli grad na pola, a na obali rijeke ponovno se uzdižu visoki neboderi. Malo ih promatram i ne mogu pronaći dva ista. Svaki je drugačiji, jedan je maštovitiji od drugog... I imam dojam da se ovi novi koji se grade samo natječu koji će biti što maštovitiji i – viši. U Americi pogled uvijek ide prema gore. Tu na rijeci, izvan zimskih mjeseci, može se kupiti karta za kratko krstarenje na jednom od mnogobrojnih turističkih brodova po Chicago Riveru i jezeru Michigan, ali u turističkom uredu mi ljubazno objašnjavaju da trenutno nemaju niti jedno u ponudi. Postoji mogućnost da se organizira krstarenje u subotu, ako dopusti vrijeme. Architecture River Cruise je «must do» stvar u Chicagu, traje 90 minuta, a cijena se kreće između 22 i 30 dolara. Nadam se lijepoj suboti...
Amerikanci su veoma ljubazni. Moram priznati da sam imao krivi dojam o njima. Na svojim putovanjima sam se često susretao s Amerikancima koji su se ponašali u najmanju ruku bahato. Ovdje, u svom prirodnom ambijentu, ljubazni su da ljubazniji ne mogu biti. Na svakom koraku nailazim na «sorry», «thanks», «may I help you?», «happy holidays!»... Na ulazu u jedan od najboljih čikaških muzeja, Field Museum, pitam na šalteru ulaznicu, a teta me pita da li sam aktivni vojnik (jer oni imaju snižene ili čak besplatne ulaznice). Odgovaram negativno i plaćam 7 dolara, ali svejedno mi godi da je na trenutak netko pomislio da bih mogao biti Amerikanac, a ne običan turist.
Field Museum je kombinacija prirodoslovnog i povijesnog muzeja. S jedne strane nalaze se umjetne životinje i biljke (koje izgledaju veoma prirodno) iz svih krajeva svijeta, a s druge strane iznenada ulaziš u grobnicu egipatskog faraona, afričko selo ili brod kojim su dovoženi crni robovi u Ameriku. I naravno, čak i u muzeju, uvijek nezaobilazna nacionalna kuhinja – McDonalds. Zamislite McDonalds u Mimari...
Nakon dva sata u Field Muzeju, izlazim napokon van. Muzej se nalazi na samoj obali jezera Michigan i odavdje se pruža najbolji pogled prema centru i neboderima. Pronalazim u daljini John Hancock Tower i Sears Tower, moje sljedeće odredište. Odlučujem ići pješice i malo pomalo pronalazim Sears, grdosiju visoku 442 metra, sa 110 katova, trenutno treću najvišu građevinu na svijetu (nakon Taipei 101 nebodera na Tajvanu i Petronasa u Kuala Lumpuru). Iako se može liftom uspesti do vrha (naravno uz naknadu), odlučujem to preskočiti i radije se upućujem prema Hancocku koji je proglašen neboderom s najboljim pogledom u Chicagu. Putem prolazim kroz State Street, shopping ulicu paralelnu s Avenijom Michigan, ali puno jeftiniju, i tu pronalazim Barnes & Noble knjižaru, o kojoj sam čuo dosad samo preko interneta (i kupujem USA Eyewitness vodič koji kod nas stoji 240kn, a ovdje 30 dolara), te uvijek popularni H&M koji se doima manjim nego u nama okolnim zemljama, ali s puno modernijom odjećom koja do Beča, Graza, Maribora ili Ljubljane nikada ni ne dođe. Kad kupujem, još uvijek nisam naviknut da se na svaku cijenu uvijek dodaje 10% poreza. E sad ti računaj koliko je 10%... Naš sistem je puno jednostavniji... All in.
Hancock je sa svojih 344 metra i 100 katova «tek» treća po visini građevina u Chicagu i četvrta u Americi, ali s vrha se pruža nezaboravan pogled na grad i jezero. Dok lift brzinom od preko 32 km/h juri prema 94. katu gdje se nalazi osmatračnica, a ja osjećam neugodan pritisak u ušima, razmišljam što me gore čeka. Nisam trebao puno čekati na odgovor jer se već za 20-tak sekundi otvaraju vrata lifta i ja sam na 94. katu. Od ponora me dijeli samo debelo staklo, a s druge strane njega svijetla gotovo trimilijuntnog grada. Tek na Hancocku noću se doista stječe perspektiva da nisi u baš tako malenom gradu. Prekrasna panorama koja se, od svega što sam dosad u životu vidio, može mjeriti jedino s noćnom panoramom Hong Konga. Preporuka svakome, a i 10,30 dolara, koliko me stajala ulaznica, nisu velike pare.
Dok se pomalo vraćam u hotel, još malo upijam božićnu atmosferu. Božićna svijetla, božićne pjesme, na svakih par koraka muškarci i žene s crvenim kapicama djeda mraza pomoću ho-ho-ho dozivaju prolaznike i u male kantice skupljaju doprinose za siromašne... U jednom velegradu poput Chicaga i samci se za Božić mogu osjećati magično.
FOTOGRAFIJE CHICAGA
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:58 sati.