"Pisati sam htio uvijek,pokusavao odmalena,ali rijeci sam nasao tek kasnije."Ovako je o sebi kazao 1959.
nobelovac Heinrich Böll.Dvadesetu obljetnicu njegova rodjenja(21.12)obiljezavaju ovih dana mnogi-ne samo u rodnom Kölnu i Njemackoj,ne samo clanovi PEN-a i njegove zaklade,ne samo stranke zelenih,nego i mnogi knjizevnici i vecina boraca za slobodu i dostojanstvo osobe.Majstor kratkih pripovijetki,kratkih recenica,uvijek protiv rata i nasilja,groteskan i satirican,nevjerojatno ozbiljan.Böllu se sve dogadja u kratkoci-satu,danu.Za malo ce se poginuti,sluti ratnik Andreas iz prvog romana"Vlak je bio tocan"(1949),ili jos gore,za kratko izbije nasilje ili se"izgubi cast"poput Katharine Blum,poput samog Bölla,usljed medijske demonizacije.
Uz Havela,Gotovca i jos poneke,rijetki su slicno Böllu bili dosljedni ljudi slobode misljenja i rijeci.Ponovno bi zato valjalo posegnuti za Böllovim tekstovima koji su u nas pred rat,osamdesetih godina,preplavili knjizare,bas u ovom vremenu koje kao i da nije vrijeme slobode,a zove se demokracijom,jer se u slobodu nema povjerenja.
Böll,izrastao iz prakticne katolicke obitelji,kao osmo dijete svoga oca,i sam vjernik u cijim djelima se osjeca poziv na etiku evandjelja,sluzbeno izlazi iz Katolicke crkve 1976.Jos mnogo ranije,u kratkom clanku"Pismo jednom mladom katoliku"(1958),objavljenom u listu njemackih katolickih laika,sazeo je svoje osnovne postavke koje ce razraditi i u dogmatskim duhovima spoticajnom romanu"Gledista jednog klauna"(1963).Naime,rijec je o tome da je iza rata,kasnih pedesetih,doslo ili do nijekanja(zaborava)ili do restauriranja negativne njemacke(hitlerovske)proslosti.Uz to je islo fetisiziranje novca,birokratizam i povecanje socijalnih nejednakosti sto je sve zatiralo humanost i vodilo bijedi duha.
Istancanog vjernickog osjecaja,sve ono sto se dogadjalo u Njemackoj izmedju ratne apokalipse i materijalne obnove,Böll nikako ne moze povezati s Katolickom crkvom i evandjeljem.Kaze u spomenutom pismu mladom prijatelju katoliku da je zupnik U.,kod kojega su se nasli,a kojega poznaje 20 godina,profil vecine njemackih zupnika.Iako izobrazen,ipak djetinjast.Sve ce katolike i teologe slobodnog misljenja i rijeci,one okrenute socijalnim pitanjima,kao sto se to dogadja Francuzu Bernanosu,jednostavno okarakterizirati"lijevim katolicima"i time sebe osloboditi misljenja.
Usavrsava liturgiju,voli ukrasavanja,gozbe.I nije u tome problem,i Böll to voli,nego sto su to za njih samo sredstva da se pobjegne nemirnoj savjesti zbog vezanja uz vladajucu CDU/CSU stranku,a sto za posljedicu ima smrt teologije.
Razlikuje Böll u tom pismu razlicite ljude u crkvenoj hijerarhiji,one koji se nisu udaljili od malih ljudi.Nema kod njega pausalne osude.Poput pape Ivana XXIII cijeni on jos neke i svecenike i teologe,s njima i dalje prijateljuje.Konacno,
jedan od njih ce ga i ispratiti u vjecni spokoj,posve po katolickom obredu.S ondasnjim njemackim politickim katolicizmom ima puno usporedbi kod nas,i ne samo za katolike.Uz to,jos nesto.Iz bogatstva jednoga tako angaziranoga zivota kao sto je Böllov ne treba zaboraviti autobiografski podatak koji pisac sam naglasava.Böll je s oceve strane potomak obitelji koja je u vremenu Henrika VIII ispred njegove pogubne drzavne religije s britanskog otoka izbjegla na kontinent.
Kod nas se ne dogadjaju izlasci ni iz crkava ni iz vjerskih zajednica,jer je sloboda"zagarantirana".Kod nas se dogadjaju izlasci iz vjere,tihi otpadi u ateizam bilo stvarni bilo pod maskom religioznoga formalizma.I oni su veci,
gdje nas je vise na broju i gdje je nasa vlast.Uostalom,u slobodi se rijetki odlucuju za stvarno i svjesno pripadanje,
jer ne zna se vlada li veci strah od legalistickih i moralizatorskih pravorijeka vjerskih sluzbenika,teologa i vlastitih vjernickih zajednica,ili strah od Bozjeg milosrdja,od darovane slobode koje ima i izvan vlastite vjernicke(nacionalne)zajednice.
Za kraj dvije scene.Prva.Sluteci da ce za 24 sata poginuti na ratistu negdje ispod Karpata,u dugoj noci,Böllov spomenuti (anti)junak Andraes ne spava,moli se Bogu i"cisti pamcenje",ispituje savjest.I naslo se tu svega.I onaj dogadjaj kad ga je u Parizu u hladnoj noci susrela prostitutka.Smrzavala se od bijede i gladi,i navaljivala na njega.
Zgadila mu se kad ga je pozvala k sebi onako smrznuta i ruzna.Odgurnuo ju je i jos ispsovao.I sad,u tim satima pred smrt,Andreas misli gdje je zavrsila nevoljnica,mozda u Seini,jer nikoga onako ruzna nije te noci mogla uloviti.
Ispovijeda se Andreas:"Strasno je to sto ne bih prema njoj bio tako grub da je bila lijepa...Bog zna sto bi se dogodilo da je bila lijepa.Strasno je-lose postupati s covjekom zato sto ti se cini ruzan.Nema ruznih ljudi.To jadno stvorenje.Boze,oprosti mi..."
Böll je drugdje kazao:"Ako nase doba zasluzuje neko ime,moralo bi se nazvatio dobom prostitucije."A mi nase?Böll je bio kriticar osobito one prostitucije koja se veze uz novac i moc,jer u stvarnoj prostituciji barem se nesto daruje.I evandjelja kazu da su Isusa okruzivale bludnice.Sablaznjivo!
Druga scena.U Smijacu,jednoj maloj radio-prici,Böll govori o covjeku koji jedva nalazi slobodnoga vremena,jer stalno odgovara pozivima ljudi da nastupa i da ih nasmijava.Profesionalac za smijeh,kad dodje kuci,svojoj zeni,ne moze se medjutim smijati.I zena se oducila od smijeha s covjekom koji ne poznaje svoj smijeh,koji je smrtno ozbiljan od nasmijavanja,od vlastitoga posla.Podsjeca li nas ovo na nesto?
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 21.12.2007. u 13:04 sati.