Odlučio sam pustiti meni draga dva posta iz 2005 godine koja su me tada neizmjerno fascinirala te ih ponovo sa vama svima ovdje podjeliti.
Bio je prosinac, baš poput ovoga - borovi su rasli po trgovima, visoko; nad ulicama su lebdjela blagdanska svjetla. Charley je ušao u birtiju i stresao vjetar s leđa. Mjesto u kutu šanka ga je, kao i uvijek, čekalo.
Barmenu nije trebalo dugo da shvati. Hey, man, what's up? Charley je iz džepa izvukao čestitku i bacio je na šank. Christmas card from a hooker in Minneapolis.
Hej, Charley, trudna sam i živim u Devetoj ulici. Skinula sam se s dopa, više ne pijem whiskey, imam muža koji svira trombon i radi na pruzi.
Prosinac je mjesec dimnjaka i pijanih sobova. Saonice Djeda Mraza teturaju nebom zato što stara svinja više ne može pogoditi cestu. Hladno je, smijemo se sporije, govorimo dublje i sve teške uspomene iz umiruće godine nosimo sa sobom u nadi da ćemo ih zaboraviti u nekoj toploj rupi. No, najteže gubiš ono čega se želiš riješiti.
Hej, Charley, pomislim na tebe svaki put kad prođem kraj benzinske pumpe. Znaš, zbog onoliko briljantina koji si stavljao u kosu. I još uvijek imam onu ploču Little Anthonya & The Imperials... Ali, netko mi je ukrao gramofon, što kažeš na to?
Ako glazbu možemo dijeliti na zimsku i ljetnu, noćnu i dnevnu, onda je Tom Waits kralj tamnog i hladnog pola, vlasnik svih toplih utočišta. U dubini mraka čak i svjetla Bates Motela izgledaju primamljivo. Ali, o tome bi više znao reći Cave, Waits će se prije zapiti s Normanom i iz njega izvući tajnu neke tužne ljubavi.
Hej, Charley, skoro sam poludjela nakon što su uhapsili Maria. Pa sam se vratila u Omahu živjeti sa starcima. Ali svi koje sam tamo poznavala su ili mrtvi ili u zatvoru... Zato sam se vratila u Minneapolis, mislim da ću tu i ostati.
Na Waitsovu albumu "Blue Valentines" našla se i ova božićna. Kao da smo slabiji tih dana. Jer, dok se na ulicama grlimo sa strancima i lažemo o najboljim željama, između bljesaka petardi svakog od nas čeka poneki razlog za nemiran pogled u retrovizor. Ili, možda, tek obična čestitka u sandučiću.
Hej, Charley, mislim da sam sretna, prvi put nakon nesreće. I voljela bih da imam sve one novce koje smo trošili na dop. Kupila bih gomilu rabljenih auta i ne bi prodala ni jednog. Jednostavno bih vozila različiti auto svakog dana, ovisno o tome kako se osjećam.
Isus je definitivno najveći brijač, koliko mu samo ekipe svake godine dolazi na rođendan. A ni stari mu se ne ljuti kad se zabrije, navik'o čovjek. Sve maske ionako padnu oko ponoći, obziri se utope u alkoholu, a stari Mraz po nebu lovi Betlehemsku zvijezdu. Piano's been drinking, not me.
Hej, Charley, zaboga, želiš li znati pravu istinu? Nemam muža, on ne svira trombon. I moram posuditi lovu da platim odvjetnika. Ali, hej, Charley, pustit će me uvjetno. Dođi na Valentinovo...
Čestitka će ostati zgužvana u kutu, a Charley će se dovući kući s tupim nagovještajem jutarnjeg mamurluka. I dok ključem bude napipavao bravu, pokušat će se sjetiti gdje je izgubio ono što je mislio da nikad neće pronaći.
(Izvorno objavljeno pred Božić 1996. u Homo volansu, kao dio "Slijepog putnika")
Autor:Ante Perković
Updejt:
Komentiranje posta je preseljeno na novi blog. Klikom na komentar biti će te preusmjereni na novu blog adresu.