Moj djed bio je arhitekt, gospodin inženjer, erudit, intelektualac sa uvijek dotjeranom lenjinovskom bradicom; uvijek u finim, besprijekornim odjelima, smokinzima; uvijek fini viskiji, vina; uvijek fine geste; uvijek polagan ritam govora i suzdržan ton. Da ne duljim: svaki detalj na njemu govorio je da pred vama stoji gospodin par exellence.
Gotovo svaki. Jer vidite, postojao je taj detalj koji se tu nikako nije uklapao: moj je djed na malom prstu desne ruke imao je dugačak nokat, oko centimetar i pol dužine. Nitko ga u familiji nikada nije pitao ništa glede funkcije tog rožnatog produžetka, no prva stvar koja čovjeku pada na pamet vrlo je, da tako kažem - praktična. Ipak nikada nismo vidjeli djeda da njime poseže u mračne anale svog pozamašnog krumpirastog nosa, gdje je nesumnjivo počesto bilo dosta posla. Moji najbliži zasigurno su smatrali da bi uputiti to pitanje vrhunskom gospodinu, pa makar ti on bio i prvi rod, bilo više nego neprilično, a trebate znati da smo mi jedna jako fina familija koja se gnuša i najmanje pomisli na nedolično ponašanje.
Bilo mi je osam godina i taj je nokat za mene bio obavijen velom mistične tajne. Iskreno, sumnjao sam da se radi o nekoj vrsti antene koja omogućuje kontakt sa svemircima ili onostranošću. Ako ne to, špekulirao sam, onda je to znak raspoznavanja među članovima tajnog društva koje se krije pod jednim od imena: Braća hrvatskog mrava; Pergament, šestar i kava; Red muda i petlje...
Poput pravog znanstvenika-empirčara odlučio sam na vlastitoj koži iskušati spomenute teze te sam pustio nokat. Ispao je problem: vječno na ulici, dvorištu, vječno u neprilikama zbog huncutarija koje sam izvodio, nokat je svako malo pucao. Kada sam ga napokon uspio «uzgojiti» i dotjerati na željenu dužinu, pokazao se nespretnom alatkom za kopanje nosa koja daleko zaostaje čak i za jako podrezanim kažiprstom. Povrh toga smrad pod noktom bio je nesnosan, nešto kao francuski fromage (čitaj: uparene noge u termo čarapama - poliester 99%) koji na smetlištu susreće domaći vinski Kisko ocat u ispražnjenoj konzervi od tune po kojoj su danima mokrile mačke. Trebam li uopće reći da mi se ni svemirci ni duhovi nikada nisu obratili, a još manje članovi tajnog društva. Zgađen i razočaran odrezao sam nokat i ubrzo zaboravio čitavu stvar.
Vjerojatno se više nikada ne bih toga sjetio da večeras nisam čitao Capotea: Psi laju. Zahvaljujući Trumanu, posve neočekivano dobio sam, čini mi se, odgovor na negdašnji misterij. Dakle, evo što Truman kaže: «U Grčkoj mnogi obrazovani muškarci snobovski boluju od čudne afektacije – opsjednuti su svojim noktima, neprestano ih paze i maze, a na jednom malom prstu puštaju nokat da im naraste kao panđa u zmaja. Time daju do znanja nižima od sebe da oni rade glavom, a ne rukama.»
Moj djed pokojan je (i beatificiran) ima već 10godina. Ove godine stigla mi je informacija iz Etera da se, eto, prije godinu dana, napokon uspio reinkarnirati. Blokirale su ga negativne emocije što drugih ljudi, što moje, što njegove iz prošlog života. Ja sam se svojih uspio riješiti i odriješti ga. Ne znam kako je sa vama i vašim djedom, ili kim već, ali spomenite se jednostavne biblijske istine: ... otpusti nam duge naše, kao što mi otpuštamo dužnicama svojima... Ne znam gdje je sad, ali imam neki špurijus da je negdje u južnoj Americi i čini mi se da više neće puštati nokat na malom prstu. Možda i hoće, ali naposljetku to uopće i nije važno. Dobrodošao.
Post je objavljen 21.12.2007. u 09:41 sati.