Marketing
Odrastanje...
Ima jedan film koji sam si sačuvao i koji pogledam svako malo, zove se The Breakfast club. Za one koji nisu gledali film, tema filma je da ekipa mora doci u subotu na „detention“, ili ti kazna im je da provedu subotu u školi.
Grupa se sastoji od jednog sportaša, jedne navijačice, jednog štrebera, jedne cure koja je luda, i jednog siromašnog buntovnika.
Svi su različiti, i dolazi do prepucavanja, svađe i kojekakvih zapleta.
Ali oni se stignu upoznati za to vrijeme, i film pogodi jednu bitnu točku, koju ću spomenuti malo poslje.
Neki dan sam razmišljao baš jer sam pogledao jedan dokumentarac od Desmonda morrisa, koji priča o tome kako je čovjek se razvijao od životinje i šta nam je ostalo od tada. Npr kako je još dan danas čovjeku nelagodno da jede sam u restoranu. Puno se ugodnije osjećamo kada smo sa prijateljima i dijelimo obrok. Da su to još uvijek ostatci iz naše prošlosti dok smo bili čopori i plemena, di smo sjeli i pekli životinje i jeli svi zajedno.
Jedna scena iz dokumentarca me je posebno zaintrigirala. U sobi vidite čovjeka, koji ima svoj krevet, ima svoj frižider sa hranom. Jede 3 obroka na dan, ima toplu sobu i ima krevet za spavanje. Njegove osnovne portebe za preživljavanje su zadovoljene.
Radi se o zatvoreniku (zatvor niže sigurnosti), i iako su mu sve potrebe zadovoljene to je jedan od najgorih stvari koje se ljudima mogu dogoditi. da budu zatvoreni negdje.
Ali logički gledano, na sigurnom si, imaš sve, sigurniji si nego vani i imaš šanse da preneseš svoje gene. Npr lav se najede i spava 16 sati. Kada je gladan opet krene u lov i tako unedogled. Kod nas je drukčije, iako imamo zadovoljene osnovne uvijete za preživljavanje, mi idemo korak dalje. Ali zašto?
U današnje vrijeme, umjesto lova o kojem je ovisilo hoće li tvoja familija biti sita ili gladna, imamo zamjenu to se zove posao.
Ali nije samo posao zamjena za lov, nego sve što radimo od hobija, profesionalnog sporta, raznih igara koje igramo. To je ono što isto govore, ako voliš svoj posao svaki dan će ti biti igra.
I tako kada postignemo da smo na nivou di smo si sredili život i osigurali smo si osnovne uvijete za preživljavanja, odjednom imamo vremena za te ostale stvari. Za razmišljanje, za dodatne stvari koje ispunjuju naš životu. Kupujemo kojekakve stvari da bi istaknuli svoju individualnost, i pokažemo drugima da nam je život razbriga, da možeš potrošiti novce na neke stvari, jer imaš sve pod kontrolom.
Sada si možeš priuštiti da se malo igraš.
Usporedimo drevni lov sa današnji igrama, npr sve sportske igre imaju svoje taktike, napade obrane, današnje poslovanje se svodi na ratovanje između firmi za bolje pozicije, da ne pričam o igri koja odlućuje je li većeras spavaš sam ili sa nekim.
I sada razbijamo to razmišljanje sa jednom riječi.
Ozbiljnost..
Šta je to?
Uozbilji se, budi ozbiljan...
Smisao The breakfast cluba je da povežu sve sudbine naoko različitih likova, i pokažu da je super biti mlad i da nas vežu isti problem, ali i iste radosti.
Mladom čovjeku se puno toga oprosti, kažu „a mlad je kad će ako ne sad“. Radimo gluposti, ugrozimo svoje zdravlje, dovodimo svoje postojanje u pitanje, radimo budale od sebe. Skačemo sa mostova, pijemo, divljamo vani, bahatimo se jačima i mnogobrojnijima od nas, radimo budale od sebe prcajući ljude i gledajući njihove reakcije čisto za našu zabavu, vozimo divlje, kršimo zakone, pravila, ma miljon stvari.
Ali zašto?
Jer imamo osjećaj da smo ŽIVI!
Sve radimo zbog tog osjećaja, kada idemo prema doma imamo takav osjećaj ispunjenosti i ugode, tijelo nagrađuje samo sebe za takve poduhvate.
I misliš si kako je život ljep, nemožeš sročiti svoje zadovoljstvo u rečenicu. Imaš sve što ti treba, i samo trebaš uživati, razbriga.
I samo će biti ljepše, veće, bolje....
Ali negdje tijekom toga puta...
Desi se ružna stvar, ljudi se uozbilje. Ne žele raditi stvari koje su ih veselile prije, pre rizične su, glupe, nemaju logike i smisla. Druge ravnaju po sebi, i samo je njihov pogled na svijet ispravan. Ali je život isprazan, svodi se na rad, spavanje i provođenje vremena sa ljudima za blagdane sa kojima moraš se vidjeti, jer su ti u rodu.
Kako se razvijamo kao rasa, tako si i produžujemo životni vijek sa medicinom i modernom tehnologijom, produžujemo si vrijeme za igranje na ovoj planeti. Onih 5 min kada je najslađe, kada si bio klinac a mama ti nije dala jer si morao negdje ići.
Pogledajte stvari koje radimo kada nismo na poslu, i ne spavamo..
Nalazimo nove načine da se zabavimo, od filmova (za koje znamo da su gluma ali dopustimo da utjeću na nas), putovanja i druge kulture, druženja sa dragim ljudima, kojekakve aktivnosti koje nas potiču na razvitak i napredak.... bezbroj opcija, bezbroj novih stvari svaki dan..
Imamo dane kada imamo opravdanja da se ponašamo blesavo i ludo, rasporstrani su tijekom cijele godine. Čine nas sretnijima, tako i ovo vrijeme sada oko blagdana, svi se ugodnije i ljepše osjećaju.
I onda meni neko kaže kada ćeš se uozbiliti?
Nadam se nikada, ako počnem poprimati oblike gunđala nadam se da će me neko pljusnuti i dovesti u red. Zajebancija nikad ne umire, i kad ću biti deda prcati ću druge dede i skrivati im umjetne zube ili zajebavati ih za umjetne kukove.
Kada je dijete u majčinoj utrobi već zna svoju smisao života, jer dijete se ne rita iz neke biološke ili kojekakve potrebe, nego jer se igra već u majčinoj utrobi.
Post je objavljen 20.12.2007. u 23:37 sati.