Marketing
Prvi dan u š-sobi
Otvorio sam oči..sat na bezdušno hladnom bijelom zidu ispred mene pokazivao je tri poslijepodne...usta su mi bila suha, vapile su za kapljicom vode...ogledao sam se...bilo je tiho, pretiho...čuo se samo glas redovnice koja je užurbano šuškala nekakvim papirima pretvarajući se da ima mnogo posla...još u bunilu molio sam vode...barem kap...nitko se nije oglušio o moj vapaj...nitko osim iste one redovnice koja mi je samo obrisala usne krpom namočene vodom...osjećao sam se kao Mesija...kad su mu štapom gurali krpu natopljenu octom u usta...
Pokušao sam se pomaknuti...boljelo je...sve je boljelo...krenuo sam se počešati po nosu...nešto me je škakljalo po nosu...ali ruka je bila puna cjevčica...nije bila samo jedna kao prije...bile su dvije cjevčice, kroz koje su tekli otrovi...otrovi, a toliko nužni za život...ali osim tih dviju cjevčica bilo je u ruci zabodeno i još nekoh igala...za svaki slučaj, pomislio sam – nek se nađe...
Putem prema nosu...ruka je naišla na prepreku...neočekivanu...napipao sam prepreku, i sljedeći je rukom, došao do nosa...ali cijev nije završavala...išla je i dalje, u nos...zašto...što je ovo...zar je potrebno toliko toga...to me znači škakljalo u nosu...i grlu...svaki put kad bih pokušao gutati, nešto se bunilo protiv toga...kao da posjeduje cijelo grlo, ne dopuštajući meni, vlasniku tog istog grla, da progutam vlastitu silu...kako nedemokratski...
Nos će zači i dalje nervirati, kao i grlo...krenuo sam rukom prema mobitelu...ali ne samo da ga nije bilo...nego nije bilo niti ormarića...ogledao sam se tada oko sebe, ponovo...nisam se nalazio niti u svojoj sobi...gdje sam...WC...morao sam na WC...suhih usana pokušavao sam dozvati nekoga...bilo koga...redovnicu u bijelom...sestru...bilo koga...
Napokon, došla je redovnica...moram na WC...i žedan sam – rekao sam joj...nasmijala se...rekla je da ne moram ići na WC...i opet mi samo namazala usta onom krpom...samo izazivajući moju želju za vodom...razlog smijeha redovnice bila je vrećica...plastična vrećica sa cijevčicom...još jednom...čije je jedan kraj bio pričvršćen za vrećicu, a drugi završavao u mom spolnom organu...i stvarno, nisam morao ići na WC...obavio sam to u krevetu...slobodno poput bebe...saznao sam i da ona cjevčica iz nosa završava također u plastičnoj vrećici...ali pored te dvije bila je tamo i još jedna, treća vrećica...sa cjevčicom...a gdje završava ta cjevčica...ulazi u spavaćicu koju si mi obukli...dok sam spavao...ali gdje završava...ulazi u moje tijelo...nemilosrdno...
Tada, petnaestak minuta nakon buđenja ponovo sam zazvao...ovaj put ne bilo koga...tražio sam redovnicu...želio sam pričati sa ocem...otišao je – rekla je – nekoliko minuta prije tri...čekao je šest sati i onda, nekoliko minuta prije mog buđenja otišao je...tražio sam strica...nazvala ga je na telefon, ali tad sam shvatio da ja ne mogu do telefona...da sam okovan...
Mobitel, tražio sam mobitel...ali nije ga bilo...tražio sa.........
Ponovo sam se probudio oko pola pet...redovnica je upravo završavala razgovor...pozdravio te Franjo...tko je Franjo...moj stric – odgovorio sam...
Mnogo misli prošlo mi je glavom to poslijepodne...nisam mogao nikuda...niti malo se pomaknuti, niti čašu vode popiti...niti kruha probati...osuđen na robiju...daleko od svih...sam...a trebao sam se veseliti brucošijadi...slavlju sa svim novonastalim prijateljima...i prijateljicama...Matei, kolegci sa faksa trebao sam čestitati rođendan koji je trebao biti za koji dan...zapamtio sam ga jer je na Svetog Nikolu...sekama sam se obećao javiti...htjeo sam pričati sa majkom...za sve to dovoljna je bila jedna mala sitnica – mobitel...ne smije se koristiti ovdje – rekla je kratko redovnica i otišla...
A nikoga nije bilo...samo nekoliko beživotnih tijela...prikovanih cjevčicama kao i ja...bile su tu i dvije ljubavnice, bol i bočica sa zelenkastom tekućinom...koje se nisu podnosile...ponekad, bol bi došla i preotela me od zelenkaste tekućine koja me umirivala i nježno me uspavljivala...
Nisam se mogao micati...bio sam osuđen na ležanje na leđima te večeri...
I onda, kada me zelena tekućina umiri i pokuša me uspavati...
Bol dođe...i sve iznova...i iznova...
....
Post je objavljen 20.12.2007. u 22:46 sati.