Marketing
...od masline napisati cu granom...OPROSTI MI ZA GRIJEHE...
Pričajući sa svojim prijateljima iz škole ovih dana, i pričajući sa svoja dva anđela danas (Martina & Anamarija) ostala sam totalno zbunjena na neke njihove zaključke. Prva stvar koja mi ne ide u glavu je pitanje na koje je svatko od mojih prijatelja drugačije odgovorio: Postoji li ljubav i da li je ona vječna?!
Ja sam uporno tvrdila da je ljubav vječna, i da kad naiđe TA osoba da to traje zauvijek. Nekolicina prijatelja je stala na moju stranu i rekla kako ljubav zaista traje vječno, i da ne može izblijediti… Da se mogu događati i svađe i nekakve krize, ali da se to sve prođe ako obadvije strane iskreno vole. Onda je došla druga grupa ljudi koji su tvrdili da ljubav ne postoji, da čovjek može nekoga voljeti neko vrijeme, ali kasnije to sve prelazi u naviku i na kraju se ljudi ne vole kao prije, nego su zajedno iz navike. Mene je to strašno povrijedilo, jer dovodim se u razmišljanje da ljubav onda nema smisla.
Ako sam ja s nekim jako dugo, i predivno mi je s njim, napravila bih sve za njega. Uvijek sam uz njega kada mu je potrebna pomoć, savjet, zagrljaj, ali uz to sve i osjećam neku strast prema njemu i ni sa kim mi nije tako lijepo kao s njim…Jer to nije ljubav?! Ne shvaćam… Ja sam još čvrsto uvjerena da postoji ljubav, i da ona može trajati vječno, odnosno kao i život.
Ovaj dio posta posvećujem isključivo svojoj Anči, koja zna zašto ovo pišem!!
Ljudima je teško oprostiti. To sam shvatila još jako davno, ali sve više i više se događa da se ljudi mrze. Zapravo, nitko od nas ni ne zna što je to mržnja… Bar ja ne znam… Ne shvaćam bit MRŽNJE…Ja se neću bolje osjećati ako budem mrzila nekoga…Ali da se vratim na oprost…Istina je da su ljudi koji stalno praštaju povrijeđeni, i da često pate zbog svega toga. Ali ti ljudi su veliki ljudi, zbilja veliki! Mislim da nema čovjeka koji nije barem jednom pogriješio, i tada zatražio oprost.
Živimo u takvom vremenu kada više nemamo vremena za naše najbliže, nemamo vremena za svakodnevni zajednički ručak sa obitelji, nemamo vremena da pogledamo dobar film…Neki nemaju vremena ni spavat, jer rade od jutra do mraka da zarade za kruh! Svakome se može zalomiti da se ne stigne uvijek javiti na telefonski poziv, dogodi se i da zakasne i na dogovor ili uopće ne dođu… Ali to smo mi, ljudi!
Uvijek se vraćam na primjere iz vlastitog života… Ja sam se loše osjećala kada me je najbolja prijateljica izdala, ali kada mi se ispričala i tražila da joj oprostim… Nije bilo ljepšeg osjećaja od tog kada sam shvatila da mogu oprostiti! Svima bi nam bilo ljepše živjeti kada ne bi bilo mržnje, ogovaranja… znam, to ne bi bili mi ljudi…
Jako se bojim da ću izgubiti nekog iz svoga života, jako se bojim. Jedan dečko mi je rekao: «Danas te ima, sutra te nema!» To je zbilja tako… ne želim ni pomisliti kako bih se osjećala da se posvađam s nekim i da ta osoba doživi neku nesreću i ode zauvijek…
Da je sutra kraj života, i da svi znamo da ćemo umrijeti…Svi bi pisali poruke svojim najdražima koliko ih vole, vjerojatno bi se puno njih ispričavalo za nešto što su napravili, neki bi se možda tek tada pomirili…neki bi plakali zato što nisu bili sa svojim voljenim, nego su bili ponosni i nisu htjeli pokušati ponovno…Bilo bi svega, ali bi tek tada ljudi shvatili da život nije za mržnju nego za oprost…
Anči, najveći čovjek je onaj koji može oprostiti i nastaviti dalje… Oprosti, ali nemoj zaboraviti!
Rane će ostati, ali i one će jednom zacijeliti, ostat će ožiljak kojeg ćeš se jednom s radošću sjećat jer ćeš znati da te to samo ojačalo…
I da, Tina&Anci, zbilja nikada u svom životu nisam vidjela da netko može biti tako dobar…Ostanite takve kakve jeste, i nemojte dati da vas netko povrijedi…Nemojte plakati za nekim tko to ne zaslužuje, onaj tko zaslužuje, nikada vam neće izmamit suze na lice, nego osmijeh…samo osmijeh…
Volim vas!!!
Kasno je za povratak, ako nam ode onaj koji nam je sve...vjerujte, znam!!
Sandra, nadam se da ces se naci u ovom...
Post je objavljen 20.12.2007. u 19:39 sati.