.......................Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove
/Iz 22, 9 23/
Kod starozavjetnoga proroka Izaije je opisan jedan starozavjetni događaj u kojem se spominju ključevi kao metafora za odgovornu službu u određenom gradu, obitelji ili zajednici.
Poglavlje 13. do 23. Izaijine knjige sadrže propovijedi protiv poganskih naroda koji su nepravedno tlačili Izraelce. Tu je ušla propovijed protiv dvorjanina u Davidovu gradu Jeruzalemu iz vremena asirske najezde na južno kraljevstvo pod Sanheribom (usp. 2 Kr 18; Iz 36-37).
Šibna je bio "ključar doma Davidova" koji je bio nadležan za sigurnost onih što ulaze i izlaze. U vrijeme Sanheribove najezde oko 700. pr. Kr. Šibna je savjetovao kralju Ezekiji da pošalje po pomoć Egipćana. Prorok Izaija uviđao je da bi to još više izazvalo bijes Asiraca pa je savjetovao kralju da to ne čini.
U tom povijesnome kontekstu prorok najavljuje Šibni u ime Božje da će mu biti oduzeta služba, a ključevi doma Davidova bit će predani Elijakimu. Taj službenik nosio je ključeve oko ramena i odlučivao je tko može biti pripušten pred kralja a tko ne. "Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu" - to znači da će Elijakimova služba biti stalna i čvrsta. "Postat će prijesto slave doma oca svojega" - svi članovi obitelji dobivaju udio na ugledu domaćina te obitelji, koji obnaša važnu službu u državi. Služba ključeva donosila je stabilnost samom službeniku i ugled njegovim najbližima.
******
Davidov potomak, vladar nad vladarima, ovjekovječio je, ne za vremena, nego izvan vremena korijen svoga pradjeda Davida, koji je od stada uzet i na prijestolje doveden. Nije prestao biti pastir, a postao je kralj. Davidov potomak po naravi vladaoc, po naravi kralj, postaje pastir što ovce svoje vodi, što ovčinjak otvara i zatvara i za svoje se brine. Nema tih neprijatelja i nema takvih vukova koji bi mogli njemu pastiru oteti njegovo stado. On je njihovo svjetlo, On je njihova sigurnost, on iz mraka vodi tamničkog svjetlu vječnog dana, a taj dan je ovaj adventski, od njega darovan za nas, svaki dan. Unesimo svjetlo u darovano vrijeme i to njegovo svjetlo, Davidovo, Betlehemsko, a na način Krista koji će onda preko nas zasjati pravim svjetlom onima koji i ovog Božića traže Boga.
Bliska je tada bila biblijska slika o Bogu kao pastiru naroda. U stočarskoj civilizaciji, kad su ljudi selili za stokom radi traženja ispaše, bila je vrlo snažna slika o Bogu kao pastiru koji hrani i brani svoje vjerničko stado. Vladari su u stara vremena također nazivani pastirima svoga naroda, ukoliko su svoju službu obavljali na dobro svih državljana jamčeći red, pravdu i zaštitu od stranih okupatora. Vjerski poglavari također su u SZ nazivani pastirima Božjeg naroda, zato što su u Božje ime sabirali narod na bogoslužje, riječ Božju čitali i tumačili te upravljali vjerničkom zajednicom u pojedinom narodu. U takvoj starozavjetnoj sredini povijesni slušatelji razumjeli su vrlo dobro što Isus hoće reći kad sebe zove dobrim pastirom koji polaže život za ovce.
*********
************************
Četvrti dan
“O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog,
što otvaraš i zatvaraš i nema stvora nikakvog,
što spriječit bi te mogao: dođi dobrostiv, sužnjeve
iz mraka vodi tamničkog.”
**
"O Clavis David, et sceptrum domus Israel; qui aperis, et nemo claudit; claudis, et nemo aperit: veni, et educ vinctum de domo carceris, sedentem in tenebris, et umbra mortis."”
Post je objavljen 20.12.2007. u 18:10 sati.