eto.
inspiracije se nakupilo,dešavalo se dosta..
i sigurno mi se ljudi smiju jer sam idiot.
dakleh.
bilo je to več davno.
makar mi u nekim trenucim dok se kroz maglu pokušavam svega prisjetiti, neki trenuci mi dođu i . kao da je bilo jučer.
ne.ne mislim na "vremena sa bivšim dečkom"
ne.
mislim naravno na hp (<33)
i mislim da imam pravo reč,iako je prošlo več.(tjedan dana?) od tog, da je bilo PRESAVRŠENO. <3 i više od tog.
znači.
"i u trenucim dok sam plešuči i skačuči, doslovno vrištala stihove Supermena, Ne volim te, Soundtracka za život i ostalih savršenih pjesama, osječala sam se nevjerojatno. Po valjda prvi put u životu živjela sam taj trenutak. I tijelom i dušom bila sam tamo, u domu sportova. Sve što mi je prolazilo glavom, bila je muzika, ritam, stihovi pjesme i naravno Miletov glasič.:D Nisam se zamarala nijednim problemom, nisam primječivala ljude koji su Stajali pored mene i Gledali nas.
SLJEDEČIPUTODINATRIBINEPATAMSTOJI."
Dakle.neču više o koncertu. ima vas koji ste jako htjeli ič. al NISTE -.-
mokica.budeš u Rijeci išla.-dok ču ja bit TAMO- -.- <3 **
i u čem je sad problem?
zašto sam proplakala dva tjedna za svojim zaboravljenim korisničkim imenom a sad, kad mogu, ne znam šta bi pisala. :/
*kad sam u šestom razredu prviput došla u školu
sa dve različite čarape.
i kad sam u garderobi skinula cipele.
počele su vrištat.
a meni ništa nije bilo jasno.*
i neču imat pet nula.
jer mi ONA neželi dat pet.
a ZNA da ja to znam.
zna da tu matematiku znam odlično.
a ona još uvjek sljepo račun taj prosjek kao da na svjetu ne postoji ništa drugo osim PROSJEKA.
da mi je samo priznala tu provjeru na početku godine.
bilo bi četricjelaSedam
ali NE
ja imam četricjelaTri
i sjebala me.
i "Naravno profesorice da mi to znači"
kad znam da znam.
al to sad opče nie važno.
* i kad sam prošle godine u školu došla
sa onim šarenim "lancima za bor" oko vrata.
cjela mi se škola rugala da sam bor.
a ja sam samo bila u božičnom duhu.
i opet mi ništa nije bilo jasno.*
I zašto ja nemogu bit ovdje?
svama.
a govorile smo da če ovo bit najseksi praznici. :D
zadnji praznici.
a mene nema.
A rekli smo da čemo ga zapamtiti za cjeli život.
i zašto sad žalimo? mogli smo ovo,mogli smo ono.
šta dobivamo mi od tog prisječanja na naš jadan maturalac,
kad je prošlo.
i naše dvogodišnje iščekivanje i djetinjasto uzbuđenje bilo je toliko lijepo
da bi na kraju se sve zakompliciralo.
*tada nisam htjela ič na "jebeni maturalac". tada sam več i ozbiljnije počela razmišljati o majkinom prijedlogu, prijetnji, kakoveč, da promjenim školu.*
(to je stvarno bilo najgore vrjeme u mom životu.)
i došo je ipak.
došo je taj dugoočekivani maturalac.
..al ta četri dana su prošla.
i nismo ga zapamtili po složnosti razreda kako smo htjeli.
ni po neprospavanim nočima.
.
ode maturalac.
Post je objavljen 20.12.2007. u 16:27 sati.