Odmah po dolasku na aerodrom O'Hare u Chicagu vidim ovaj natpis na velikim plakatima: «We're glad you're here!, Richard M. Daley, the Mayor». Iako je ova rečenica vjerovatno plod tima koji radi oko gradonačelnika, a sam gradonačelnik možda ni ne zna da ju je «izrekao», «Drago nam je što ste ovdje!» ulijeva nekakav topao osjećaj dobrodošlice u grad koji se popularno naziva vjetrovitim. Istina, vani je sve bijelo (doduše ovog trena ne sniježi), a temperatura je oko 0°C (farenhajtovi mi baš nisu sjeli pa ću pisati u dobrim starim celzijusima), a pretpostavljam i koji stupanj ispod nje.
Imigracijskih šaltera u Chicago je 20-tak, podijeljeni na one za Amerikance i one za posjetitelje(turiste), a red je na ovim drugima naravno poduži jer se svakog posebno intervjuira, slika, uzimaju se otisci prstiju... Baš kad sam razmišljao da iz torbe izvučem neki časopis i malo skratim čekanje, imigracijski službenik predamnom otvara novi red i pušta nas nekolicinu na šaltere namijenjene Amerikancima. I za 20-tak posve bezbolnih minuta već sam vani. Odnosno, unutra. US of A. Iliti po naški, SAD. Stoljećima za mnoge obećana zemlja.
Atmosfera je božićna, posvuda sve ukrašeno božićnim ukrasima, a na samom aerodromu na nekoliko mjesta grupe uživo izvode razne pjesme. Kod naših se političara često može čuti da je aerodrom ogledalo grada i zemlje. E pa dragi Milane Bandiću, umjesto da samo govoriš, nešto i radi. Jer razlika između aerodroma u Chicagu i onog u Zagrebu nije ni kao nebo i zemlja, već nebo i podzemlje. Ne govorim samo o modernizaciji aerodroma našeg glavnog grada, već i o dodacima koji se naoko čine sitnim, ali zapravo pružaju veliko zadovoljstvo: božićni ukrasi («Zar u Hrvatskoj ne slave Božić i Novu godinu?», vjerovatno se pita stranac koji ovih dana uđe u Hrvatsku preko našeg prekrasnog zagrebačkog aerodroma), glazba koja olakšava tranziciju u drugu kulturu i drugi svijet ili natpisi dobrodošlice (koji s vremenom na vrijeme valjda mogu malo izmjeniti svoj sadržaj, a ne isti statično stajati već desetljećima)... Zagrebački aerodrom izgleda u najmanju ruku žalosno...
Putovanje Swissom preko Zuricha do Amerike je trajalo skoro cijeli dan, ali osjećam se veoma odmorno. Neobično s obzirom da je let od Zuricha do Chicaga trajao punih 9 sati, a vremenska je razlika -7. A uz sve to, imao sam i sjedalo u sredini (jer su svi ostali danima unaprijed bili rezervirani, a u Hrvatskoj sistem nije dopuštao rezervaciju), između tihe vegetarijanke s lijeve strane i preparfumiranog tipa s desne, na čiji parfem mi se povremeno dizao želudac, ali odlična hrana koja je uključivala i sladoled i pravu pizzu, fenomenalan «entertainment on board» sistem zabave, svaki putnik s vlastitim ekranom, prepravili su nedostatke. A koliko je bilo dobro svjedoči i činjenica da za cijelog trajanja puta nisam ni oka sklopio, već sam se zabavljao (što je za mene posve neobično jer obično spavam kao klada i na kraju propustim i hranu i filmove i pogled kroz prozor). Swiss je dobro shvatio da duga putovanja moraju biti zabavna. Sve u svemu, osvježavajuće otkriće i definitivno kompanija za 5 zvjezdica.
Jedino što me sad još dijeli od centra Chicaga i hotela je vlak. Naravno, postoje i taksiji i mogućnost najma limuzine, ali cijena je... Ma sigurno već znate – maštovita... Vlak prema gradu kreće s terminala 3. Stanica je smještena odmah ispod hotela Hilton. Karta se kupuje na automatima na ulazu, a cijena joj je 2 dolara. Riječ je zapravo o plavoj liniji čikaškog metroa koji povezuje O'Hare s centrom, a dijelom ide nadzemno, dijelom podzemno. Iako ima svoje tračnice, vlak ide poprilično sporo pa vožnja do centra (stanica Clark) traje sat vremena. A kad kroz prozor pogledam kolone automobila na cesti koja vodi prema centru, zaključujem da je vlak na kraju ipak puno bolja opcija od taksija ili limuzine.
Napokon sam u centru. Jedva jedvice izlazim na ulicu (skoro sam se s koferom zaglavio u onim rotirajućim vratima), iznad mene nadzemna željeznica (čuveni čikaški El), uokolo «porazbacani» visoki stakleni neboderi, a ja se pokušavam orijentirati na karti. Na zgradama tražim table s imenima ulica, ali one su misteriozno nestale. Tek nakon nekoliko minuta shvatim da u Chicagu (a vjerovatno i u čitavoj Americi), table s imenima ulica stoje uz semafore na raskršćima, a ne na zgradama. Zaustavlja se jedan tip i pita da li mi može pomoći. Usmjerava me prema hotelu. Kaže da je 1 milju daleko (to bi valjda trebalo biti 1.6 km – s miljama se bolje snalazim nego s farenhajtovima). Odlučujem hodati. Hladno baš i nije (u Zagrebu je bilo puno hladnije), ali pločnik je na trenutke neočišćen pa povlačenje kofera 1 milju baš i nije jednostavna stvar.
Hotel napokon pronalazim. Four Points Sheraton se nalazi uz Aveniju Michigan, arteriju Chicaga i poznatu shopping ulicu. Sjeverni dio ove avenije, čuveni Magnificent Mile, se nalazi par koraka od hotela pa nakon što sam se smjestio, odlučujem malo prošetati kvartom. Sve je prekrasno okićeno, sa svih strana dopiru zvuci božićnih pjesama... Pronalazim McDonalds i naručujem double cheeseburger menu za 5.62 dolara. Samo na potezu od aerodroma do hotela sam ih vidio 5-6. Već vidim moju malu kako koluta očima na spomen McDonaldsa i prisjećam se njenih rječi: «Da nisi jeo u McDonaldsu! Ostavit ću te ako se udebljaš!» Bolje ne prizivati vraga. Samo večeras mala, samo večeras. Obećajem. Večeras mi treba brza hrana. A uostalom, u Americi sam, a McDonalds je američka nacionalna kuhinja. A kad si u Rimu...
Four Points je odličan hotel. Zatražio sam prostranu sobu s king size krevetom, na višem katu i takvu sam i dobio. Toliko je prostrana da bi je kod nas vjerovatno pregradili i od nje napravili dvije ili čak tri sobe. Pogled s osmog kata na visoke nebodere i okićene ulice... Sobu sam dobio online još prije više od mjesec dana za cca 113 dolara (uključuje flaširanu vodu u sobama, besplatni broadband internet u svakoj sobi, te za goste hotela besplatnu fitness dvoranu te bazen). Zadovoljan.
Post je objavljen 19.12.2007. u 06:59 sati.