Pričaj s njom... Govori joj o bilo čemu, samo pričaj s njom. Žene trebaju pažnju, trebaju nježnost, milovanja, dodire, zagrljaje, toplinu...
U mraku kino-dvorane naginjem se prema tebi i šapćem:
- Ovo treba upamtiti.
- Ja to znam – samouvjerono mi odgovaraš, bez nježnosti, bez dodira, bez pažnje, bez topline... Kao da je dovoljno samo znati. Sjedimo jedno pored drugog, a meni se čini da si daleko, daleko na svom kraju postelje, okrenut leđima. Naša tijela više ne pristaju jedno uz drugo kao žlice u ladici, više se ne okrećemo jedno za drugim, ne dišemo istim ritmom i ne tražimo se u snovima.
U posljednje vrijeme sve češće liježem u čarapama, kao kada sam bila posve mlada djevojka i imala čarape samo za spavanje. Bez njih nisam mogla zaspati. Bilo mi je hladno za noge. Hladnoća je dolazila iznutra, iz čežnje za ljubavlju i pažnjom, sigurnošću, razumjevanjem...
Skinuo si mi čarape i ugrijao hladna stopala. Sada su noći sve hladnije i meni ponovno trebaju čarape. Zaboravljaš me zagrliti. Mimoilazimo se u stalnoj žurbi, udaljavamo... Ne nalazimo vremena zastati i osluhnuti jedno drugo. Zavaravamo se da znamo sve, da se poznajemo tako dobro da se ne moramo ni gledati, ni slušati, ni dodirivati. Odgonetnuli smo tajne muškog i ženskog mozga, proučili komunikacijske kanale i saznali kako i zašto od buha nastaju slonovi. Postali smo umišljeni i samodopadni, slijepi za sitnice između nas. Ja nisam žena koju si poznavao, ti nisi muškarac kojeg sam poznavala. Između nas je slon sazdan od nerazumjevanja, trom i nespretan, a mi smo krhki. Naše riječi se odbijanju od njega, vraćaju nam se izlomljene i neshvaćene, zasipavaju nas krhotinama. Svatko vidi samo sebe. Samo sebe čuje.
Nije mi dovoljno moći govoriti. Želim da me slušaš. Želim čuti tvoje mišljenje, znati što te muči. Želim pričati s tobom. Ti znaš koliko je ženama važno pričanje, zašto onda ne pričaš sa mnom?
Nije da ne pričamo, pričamo. Svaki dan razgovaramo o tome što je bilo na poslu, ispričamo pokoju zgodu, prepričavamo što je dijete reklo ili učinilo, planiramo što ćemo raditi preko vikenda... Razgovaramo o kreditima i dugovima, o popravku auta, nabavci novog kompjutera...
Predbacujemo si i sitničarimo.
Ne pričamo o nama. Ne kazujemo si što osjećamo. Više si ne prepričavamo snove. Ne trošimo riječi na nevažne stvari. Mislimo da znamo sve jedno o drugome jer još uvijek volimo Almodovara, a naše šutnje postaju sve teže, sve sličnije onim šutnjama koje nas tjeraju da izgovorimo riječ, bilo kakvu riječ, najčešće pogrešnu, izgovorenu uzalud. Napinjemo se i tražimo sigurne teme, prizemne, crno-bijele, dosadne...
Zašto ne pričaš sa mnom kao što pričaš s drugim ženama koje te ne poznaju kao ja, a ipak ti se okrivaju i dobivaju odgovore koje od malo kojeg muškarca mogu dobiti. Ti znaš kako razgovarati sa ženama. Zar sam ja manje žena?
Pitam te:
-Voliš li me?
Rijetko mi to govoriš. Ti znaš da je važno bez ikakvog povoda reći ženi volim te.
- A volim te – kažeš. - Kog' ću drugog voljeti.
Zvuči: a što sad mogu, vezan sam za tebe, moram te voljeti. Zvuči kao da me voliš silom prilika. Kao da smo uhavaćeni u zamku i ne možemo izaći iz nje. I ja ponekad poželim pobjeći i zaustaviti se pored nekog tko će mi govoriti volim te, zanimati se za moje misli i obasipavati me nježnostima sve dok to bude smatrao potrebnim, a onda ću se ponovno naći tamo gdje sam sada.
On priča s njom iako ga ona ne može čuti. Prepričava joj filmove i baletne predstave. Govori joj svoje dojmove, pita što ona misli. Do nje ne dopiru njegove nježnosti, ne može osjetiti s koliko ljubavi brine o njoj, pere je, masira, uređuje nokte, podrezuje kosu... Brine se da joj frizura bude ista kakva je bila prije nesreće, da se može prepoznati, a ona ništa o tome ne zna. Kada pod utjecajem filma u kojem smanjeni ljubavnik zbog nemogućnosti da ostari vezu s voljenom ženom nestaje u njenom tijelu i na taj način predaje joj cijeloga sebe, njen njegovatelj prodre u nju, ona toga nije svjesna. Po svemu, to je silovanje. Otvratno i bešćutno. Ona beživotno leži, potpuno ovisna o drugima. Ovisna o njemu. Ne može reći ne. Ne može vikati. Ne može se ni najmanjim znakom usprotiviti. Ona ni ne zna da je silovana. Podatna je i prima ga u sebe. Uzima ga cijelog, njegove udove, trup, glavu... dušu.
Ipak ga ne osuđujem. Suosjećam s njim i žalim ga. Zbog emocionalne nezrelosti on nije svjestan bizarnosti svog čina. Ne želi namjerno povrijediti ženu koja mu je sve na svijetu. Njegov motiv je jedino ljubav. On joj se samo želi u potpunosti predati, nestati u njoj. Ne shvaća zašto se ne može oženiti njome. Ta njih dvoje se slažu bolje od većine parova.
Nitko ne razumije djetinju iskrenost njegovih osjećaja. Pred ljudima i zakonom on je silovatelj kao i svaki drugi, čak gori od drugih – njegova žrtva je nemoćna osoba. Za njega ne postoje olakotne okolnosti. Njegov čin zahtjeva kaznu, mjesto mu je u zatvoru, ali gubitak slobode nije ono što ga užasava i oduzima smisao njegovom životu. Uskrata informacija o njoj je ono što ga natjera da sam sebi presudi.
Želim pričati o filmu. Želim s tobom podijeliti osjećaje koji me prožimaju. No ti si dalek. Ne razumijemo se. Prekidaš me, iznosiš umjesto mene moje dojmove, vulganiziraš ih... Ljutiš se na mene jer se zauzimam za silovatelja, izjednačavaš me s onima koji krivnju svaljuju na žrtvu.
- Emocionalna nezrelost nije nikakvo opravdanje – kažeš. – Svatko tko ima potrebu silovati je emocionali gnjus, a gnjusno je i podržavati jednu takvu gnjidu.
- Ali to nije klasično silovanje – pokušavam ti objasniti. – Njegov motiv nije uspostava kontrole i iskazivanje moći nad žrtvom. On nju voli, ne želi...
- Znači li to da svatko tko voli i kome ljubav nije uzvraćena ima pravo silovati?
- Nisam to rekla.
- Ali tako je zvučalo.
- Samo želim reći da ne možemo sve gledati crno-bijelo, između je bezbroj nijansi.
- Pa ako baš hoćeš, za svaki zločin možemo pronaći opravdanje, ali bez obzira na nijanse, zločin ostaje zločin, a žrtva nije ništa manje žrtva zato što je zločinac psihički poremećen jer ga je mama premalo ili previše voljela ili je na njega utjecao nekakav film.
- Pa da nije gledao taj film i poslije joj...
Ponovno me prekidaš:
-Možemo li promjeniti temu? Glupo mi je svađati se zbog filma.
- Ti se svađaš, a ne ja. Ja samo pokušavam iznjeti svoje mišljenje.
- Iznjela si ga i sad bi bilo dosta.
- Ti si iznio moje mišljenje i usput ga iskrivio, a sad mi ne dopuštašda ti objasnim...
- Muka mi je slušati kako braniš silovatelja.
- Ne branim ga, samo...
- Nema samo. Ti imaš svoje mišljenje, ja imam svoje. Točka.
Uvrijeđeno ušutim. I ti se držiš uvrijeđeno. Jasno mi je, ako sada nastavim inzistirati na obrazlaganju svojih stavova i dojmova, ovo će prerasti u svađu ozbiljnih razmjera, potencijalni bračni brodolom. Šutim radi mira u kući. Znam da nema smisla govoriti ti da Almodovarov junak nije svjestan razmjera svog zlodjela, ti ćeš reći da ni jedan istinski zločinac nije toga svjestan, a ovaj gad je dobio što je zaslužio i za jednim takvim ne treba žaliti. A ja svejedno žalim, što god ti mislio o tome, žalim što su mu uskratili informacije o njoj. Zašto je bilo nužno zatajiti mu da se je rađajući mrtvoređenče probudila iz kome, da se oporavlja i ponovno živi. Zar je zaista morao umrijeti u neizvjesnosti, ne znajući je li joj bolje ili gore. Da je umrla u porodu, bi li mu i tu informaciju prešutjeli ili bi mu je predočili kao konačan dokaz njegove monstruoznosti?
To je ono o čemu želim pričati, a ti si se okovao zidom šutnje. Čekaš da zaboravim i prizemljim se, a ja ne mogu sletjeti. Bojim se da ću se razbiti o tvrdo tlo. Ne mogu govoriti jer su mi misli iza rešetaka.
Šutke se uspinjemo u stan. Ti odlaziš u kupaonicu, ja sjedam za računalo. Ti liježeš u krevet i daljinskim upravljačem kontroliraš televizor kad već ne možeš kontrolirati moje misli. Ne pričaš sa mnom. Ja pričam s računalom, povjeravam mu svoje misli – ono se ne buni. Iza mojih leđa izmjenjuju se slike na ekranu, prebrzo da bi zarobile nečije misle.
Gasiš televizor i nestrpljivo pitaš:
- Zar ne misliš spavati?
- Ne – britko odgovaram ne odvajajući pogled od ekrana dok mi prsti lete po tipkovnici.
- Što sad briješ?
U glasu ti lebdi čuđenje. Dobacujem ti kratki pogled. Vidim da si raspoložen za ispunjavanje bračnih dužnosti, ali ja nisam. Zar se to ne vidi?
Ti koji tako dobro poznaješ žene, nisi me danas ni jednom zagrlio, nisi mi uputio pogled koji samo ja mogu razumjeti, ničim mi nisi pokazao da me voliš i želiš, ničim nisi probudio u meni želju. Bacio si me u komu. Nije mi do seksa. Samo želim pričati s nekim. Ako želiš da se probudim - pričaj sa mnom.
Post je objavljen 20.12.2007. u 15:56 sati.