Ulica kao mjesto stalnog boravka, klupa umjesto kreveta, a ostaci sa tržnica način na koji preživljavaju..
Da ne znam za postojanje prihvatilišta za beskućnike "Ruže svetog Franje" dala bih ruku u vatru da takvih, kojima je nedostatak krova nad glavom svakodnevnica, nema kod nas u Rijeci.
Prije devet mjeseci, otvoreno na inicijativu Franjevačkog svjetovnog reda Trsat prihvatilište koje uz smještaj pruža i podršku, brigu za socijalna prava te pripremu za ponovnu intergraciju u društvo svim beskućnicima, siromašnima bez obzira na njihovu dob, spol, rasu i vjeroispovijest je veliko svjetlo ovoga moga grada!
Tko god je zašao u prostore prihvatilišta imao se priliku uvjeriti da je ono mjesto prepuno topline, dobrih namjera, ljubavi, prisutnosti Božje..
Upravo je Ljubav ta koja je sve pokrenula, koja pomaže da svakim novim danom prihvatilište živi punim plućima.
Tjedno kroz njega prođe mnoštvo volontera. Baš su oni glavna karika u lancu. Dolaze tamo da bi bili za druge. Dolaze kako bi sve potakli da poput svetoga Franje siđu sa konja, sa nekih svojih visina, umišljenosti, pobjede samoga sebe i pristupe "gubavcima današnjeg vremena", da pristupe onima koji su iz raznih razloga ostali sami, koji se u životu nisu snašli, koji su na sebe navukli breme ovisnosti, onima koje mnogi gledaju sa prezirom, koje omalovažavaju, koje smatraju teretom..
Volontiranje tih ljudi i postojanje prihvatilišta "Ruže svetog Franje" rodilo je velikim plodom. Određeni broj štićenika vratio se normalnom samostalnom životu, životu dostojnu čovjeka.
Nekoliko puta sam i ja bila u prihvatilištu za beskućnike na Kozali. Svaki od tih posjeta me se jako dojmio, ostavio jedan neizbrisiv tragić u mom srcu. Toliko raznih životnih priča, toliko još različitijih ljudi..
Prihvatilište "Ruže svetog Franje", čije ime sadrži želju da iz života mnogih potrebitih nestane trnja, mjesto je brojnih svjedočanstava. Mjesto je to na kojem se čovjek pružajući ruku bratu čovjeku u potrebi osjeća ispunjenim, radosnim..
Neke osnovne podatke o prihvatilištu možete pročitati ovdje i ovdje ;-)!
Iako je najbolje da sami dođete i još jednom u životu se uvjerite da čineći mala djela, poklanjajući osmjeh, darujući svoju prisutnost.... postajemo produžena ruka Gospodinu.
Ako ne u ovom našem riječkom prihvatilištu onda u bilo kojoj drugoj ustanovi diljem Lijepe naše u kojoj nas preko čovjeka u potrebi Gospodin poziva na ljubav, suosjećanje, davanje..
Pogotovo u ovo vrijeme kada iščekujemo Božić - jer zašto ne pokloniti Isusu za rođendan malo pažnje, dozvoliti mu da se proslavi i kroz naše živote?
Post je objavljen 20.12.2007. u 14:25 sati.