Ako si tužan, rastužit će te još više. Ako si sretan, učinit će te još sretnijim.
Ovdje ne postoji normalno stanje. Zaista. Čudesan je ovaj grad.
Miran i statičan, a opet uzburkan, i lagano tone... Neće potonuti. Prevelik je domet tehnologije, građevine i ljudskog mozga da dopusti potonuće bisera.
Sva ta ustajala voda, i ogromne kuće koje se poput divova ogledaju u njoj. Crkve koje istodobno izazivaju strah i divljenje.
Sveti Marko. San svjetskih ljubavnika, uvijek otvorena pozornica za plesanje valcera. Gondole i gondolijeri... Che bella Venezia...
I zaista, kad si tužan, rastuži te još više. Kao da voda, i sve u njoj ima neopisivo negativnu bioenergiju. Kao da se ništa ne mijenja, ne miče, i ne događa. Istina. Grad je sam po sebi događaj. Mjesto odmora svjetskog putnika, san svakog slikara.
Lagat ću ako kažem da sam uvijek bila sretna ovdje. Nisam. Ali sada... Ne dopuštam joj da me dotiče, pokušavam je krotiti, onako kako ona mene kroti.
Nisam tužna u posljednje vrijeme. Ne deprimira me više kao nekada. Prihvatila sam je takvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama. I prepoznajemo se međusobno...
Prepoznajem svoja mjesta, draga i ona manje draga. I svoj maleni kutak uz prozor, u dragoj mi atmosferi koja podsjeća...
I koja mi daje osjećaj statičnosti, odgovarajuće kolotečine, dok iza stakla kalom prolazi rijeka oduševljenih turista, i tek pokoji pravi venecijaner.
„A putovao sam negde daleko...
kroz neke krajeve, neke kotare koje ne mogu nazvati svojima..
I samo odjednom primjetio sam kako tornjevi crkava, kako sjenke brda, kako putokazi protiču u suprotnom pravcu, i znao sam da se vraćam...“
Odbrojavam sate do trenutka kada ću uzeti kufer u ruke, i krenuti prema voljenom jugu.
Prema svojoj provinciji.
Post je objavljen 20.12.2007. u 13:27 sati.