Marketing
Život u neredu
Ovo je bio vikend za pamćenje. Dan je počeo uobičajeno. Pola sata rastrčavanja po sobi, kratko zadržavanje u kutku sobe gdje mi se nalazi zahod, opet sam uspjela nažicati čokoladu od svojih sustanara, malo se i s njima podružila, dozvolivši im da mi masiraju leđa, a onda prilegla. Do tada je sve bilo kako treba biti. Gotovo sam zadrijemala, kad me probudila galama i buka. Nešto se događalo u susjednoj sobi. Čim sam dobila priliku, kada su se vrata malo odškrinula, šmugnula sam van u provjeru. Raspored namještaja bio je narušen. Malo je falilo da sam se zabila u nešto drveno, visoko
. Sve je bilo izmijenjeno, nikako se nisam mogla snaći, a onda su me protjerali natrag u sobu. Svako malo netko bi ušao, unoseći nove stvari i smještajući ih gdje je bilo mjesta. Ne znam jesam li naglasila ali soba je bila u kaosu i prije svih tih stvari, a sada je izgledala... hmm... trudim se ali ne mogu naći riječi za ono na što je ta soba izgledala. Katastrofa!! A najgore od svega, ja sam morala u tom svinjcu biti cijeli dan sa nedovoljno čistom vodom i komadićem kelja.
I nitko mi nije dolazio u posjet, da mi malo pravi društvo, da me pitaju: Trebam li išta, jesam li možda gladna?
Kroz prozor sam vidjela da se i mrak već spustio a ja sam i dalje bila prisiljena čučati stisnuta među kutijama napunjenim svakojakim glupostima. Da je bar išta od toga bilo za jelo! Osjećala sam se izopćenom iz društva. Tek kasno navečer, ekipa je došla i pružila mi zasluženu pažnju. Promijenili mi vodu i dali pokoju slasticu
i odmah sam ih voljela.
Znam, prelako se dam kupiti ali to mi je mana.
Ne mogu protiv slatkoga
Post je objavljen 19.12.2007. u 20:12 sati.