Suvremeni nihilizam nije prkosno poricanje vrijednosti. To je njihov nedostatak. To je manjak, to je vakuum, to je izgubljenost. Živimo u promjenljivim društvima, koja pojedincu stalno i neprekidno izmiču tlo pod nogama. Sve nekako visi u zraku, sve je postalo nestvarno, rastezljivo, neodređeno.
Osoba je izgubila okvir u kojem se može snaći i razvijati. Izgubila je sustav vrijednosti prema kojem se određuje, u prihvaćanju i osporavanju, u pristajanju i pobuni.
Od čovjeka se traži sad ovo, sad ono, zahtjevi se sve ubrzanije mijenjaju, što ljudsko biće čini sve uznemirenijim, sve trzavijim. Sve brže trčkara tamo i ovamo, a da nikud ne stiže. Stoji u mjestu, iako je stalno u pokretu.
Lišen pouzdanih i postojanih smjerokaza, pojedinac je, kao kakav Kafkin junak, prisiljen neprekidno nagađati. Ovo nagađanje ga čini sve zrbkanijim, sve nesigurnijim. Ne zna ni gdje je, ni tko je, ni kuda ide. Shrvan tjeskobom, sve je zastrašeniji i sve manje vjeruje u sebe.
Neki, u strahu od ništavila, spas pronalaze u fanatizmu. Kako bi povratili izgubljeni smisao, kako bi uobličili bezoblično, sebe primoravaju vjerovanju u bilo što. Nasilni prema sebi, nasilni su i prema drugima. Ne mogu podnjeti ni najmanje osporavanje, ni najmanju sumnju, upravo zato što ni sami nisu zaista uvjereni u ono čega su se, kao utopljenici, uhvatili. Tuđe mišljenje je opasnost, koju treba ukloniti, upravo zato što je njihovo vlastito uvjerenje toliko krhko da ga svaki dodir može uništiti. Dogmatizam je oblik prerušenog nihilizma.
Neki padaju u tupu ravnodušnost, čemu se trzati kad ionako ništa nema smisla?
Većina tjeskobu praznine smiruje sedativima. Tabletama, alkoholom, kupovinama, televizijom, internetom. Ljudi se omamljuju da bi umrtvili strah.
Nihilizam razara i osobe i društvo. To je otrov koji ubija dušu.
_Josip_
Post je objavljen 19.12.2007. u 16:41 sati.