Praznici... Ah, meni su već počeli... ....................................................................................
Riješila sam se svih problema, odgovaranja, ocjena... Sve je to sad iza mene... FINALLY! Napokon malo odmora... I spavanja... I druženja...
A onda ponovno mučenje. I tako u krug. Stalno. Cijeli život.
Toliko truda za ovih 3 tjedna.
Pomalo blesavo.
Pitam se, što to ljudi rade cijeli život? Oni rade kako bi se odmarali... A kako bi se odmarali, moraju raditi. CIJELI ŽIVOT se muče... Za što? Za uspomene? Ne znam. Pitanje, hoće li imati uspomene. Pitanje, hoće li uopće biti u svijesti. Pitanje, hoće li ih biti i gdje će oni biti. Gdje ćemo mi biti.
Smisao.
Nema ga.
Koji je smisao života?
Provedi ga što bolje možeš.
I što onda?
Ne znam.
Kako, ne znaš? Što dalje?
Ne znam.
Što, onda umreš, ili...?
Ne znam.
Pa, kako to, zaboga, ne možeš znati?!
A znaš li ti?
Ne znam.
Vidiš?
Vidim.
Nitko ne zna što će biti s nama nakon nas.
Ima li, uopće nas nakon nas?
Ima li, uopće nas igdje?
Gdje smo i tko smo mi?
Tko stvori prvog čovjeka?
Gdje su dokazi?
Što smo mi?
Ili možda, tko smo mi?
Ne znam.
NE ZNAM.
Ne znam.
Sve ja ne znam i ništa znam.
Nitko sve zna i svi ništa ne znaju.
Ništa.
Tišina.
Napeta tišina.
Pomalo, dosadna.
Što je to s nama, ljudima?
Hmmm, pitam se...
Post je objavljen 19.12.2007. u 15:40 sati.