Marketing
Bankar siromašnih
Ove nedjelje, bilo je pitanje u Tko želi biti milijunaš: tko je dobio Nobelovu nagradu za mir 2006.? Nisu znali ni natjecateljica, ni njen joker, ni publika. Evo čak i ja, nekakav pacifist i aktivist za globalnu pravdu, suradnju i solidarnost, nisam znao da je pravi odgovor: Bankar iz Bangladeša! 
A za Ala Gorea, koji je snimio jedan filmić, zgodan svakako, znamo svi. Pa evo bar malkice da pridonesem ispravljanju te nepravde!
Sjetio sam se opet toga danas, jer sam u Poslovnom dnevniku zapazio članak Bankar siromašnih, o istoimenoj knjizi koja je izašla u prijevodu na hrvatski.
Čovjek se zove Muhammad Yunus, bankar je i doktor ekonomskih znanosti, počasni doktor na 26 sveučilišta u svijetu. Wikipedija na engleskom ima članak o njemu. Osnovao je Grameen banku 1976. i Grameen zakladu,1997., koja danas djeluje u 25 zemalja.
Što je to za svjetski mir i za znanost on učinio? Nešto sasvim beznačajno, tko bi to uopće sominjao, da mu ti čudni ljudi iz Nobelovog komiteta nisu dali nagradu! 
Svjestan da siromašni ne mogu zadovoljiti uvjete za klasične kredite, potaknuo je osnivanje tzv. neformalnih ‘solidarnih grupa’ koje su uzimale male zajmove (mikrokredite) i dijelile ih svojim članovima. Osnovao je Grameen banku (1976.) i u nepunih 30 godina dodijelio je 5,3 milijuna mikrokredita, svaki najviše do 150 dolara, u ukupnom iznosu od 6 milijardi dolara. Prvi mikrokredit od 27 dolara Yunus je, iz vlastita džepa, dao ženi koja je izrađivala namještaj od bambusa. Model Grameen preuzet je u 23 zemlje, uključujući i SAD, i primjenjuje se kao uspješan model za kreditiranje siromašnih.
U SAD, njihova "ciljna grupa" su 37 milijuna koji žive ispod linije siromaštva. Jedan od njihovih prvih podupiratelja bio je Fred Deluca, koji je započeo kao poduzetnik zajmom od tisuću dolara 1965, i razvio posao vrijedan milijardu.
U istom, današnjem, broju Poslovnog dnevnika, objavljen je intervju sa Stipanom Bilićem, direkto250om Sektora poljoprivrede i prehrambene industrije u Hrvatskoj udruzi poslodavaca. Podrobno i siguran sam točno ond objašnjava kako se ulaganje u mala poljoprivredna imanja ne isplati, te da država mora potaknuti njihovo isčezavanja, a oticati ona veća imanja.
Što raditi u međuvremenu sa sirotinjom? Ima jedno rješenje: otjerati ih sa imanja i pustiti da pomru od gladi. Tako se radilo u Velikoj Britaniji u 17. stoljeću i u SSSR 1929-1930. Ekonomski, to može biti razuman potez (u SSSR je ispalo loše, ali u Velikoj Britaniji je izvrsno pomoglo industrijski razvoj).
Ovo je trenutno aktualna tema, zbog zahtjeva HSS-a da se znatno povećaju ulaganja u selo. Osobno živim u gradu i nisam siguran da li je taj plan stvarno dobar. Siguran sam da Bilić iznosi točne činjenice i razmišlja vrlo racionalno. Ali racionalnosti ima raznih vrsta. I moralnosti. Sad bih, jer sam filozof, mogao razvezati na tu temu. Ali neću. Pametnome dosta.
Post je objavljen 18.12.2007. u 23:43 sati.