Dva su razloga zašto ću sa vama podijeliti jednu tajnu, to je mala tajna, ali puno toga otkriva.
Jedan je, cijela ova halabuka oko internetske nesigurnosti i hakiranja www.blog.hr-a i činjenice da se na internetu sve prati i sve može, dakle ništa nije sigurno.
A drugi, moj nedavni susret sa jednom djevojkom koji me još više učvrstio u mojoj nakani da budem još bolji čovjek ma koliko god ljudi oko mene bili ne pošteni, e pa u svrhu života bez tajni...
Ako ovo sada čitate znajte da sam ja sa tim upoznata, možete ovog trena prestati i brzo zatvoriti stranicu, svejedno je.
Jer je moj extremetracking snimio da ste bili tu, i ne samo to.
Snimio je kako ste došli na moj blog, preko kojeg linka ili koje ste ključne riječi u tražilici i kojoj upotrijebili npr.( „serafina + blog“ se najčešće ponavlja), snimio je i vašu IP Adresu,ako to činite sa posla, napisati će mi o kojoj je ustanovi riječ, sa kojeg me kontinenta čitate,iz kojeg grada, koji operaciski sustav koristite, browser, kolika vam je internetska brzina, pa čak i screen resolucion-spooky zar ne.
Ne vidim vas, ali zapravo vidim i znam kad ste tu i koliko često.
I tako je već skoro godinu dana, tada je naime kod mene svratio moj frend da na mom blogu popravi i doradi neke moje sitnice po mojim željama, jer ja u tome nisam vješta.
Ponudio mi je onda da to postavi na moju stranicu, inače to je sasvim legalna stvar, jedino što pritom morate poštivati je da postavite i malu ikonicu koja svima koji svrate na blog ukazuje da su snimljeni.
Ali on ne bi bio on, da ikonicu nije smanjio na veličinu jednog piksela i tako je učinio gotovo nevidljivom.
I time omogućio meni da se upoznam sa vašom znatiželjom koliko i vama sa mojom.
Učinilo mi se to ok., ako vi možete zaviriti u moj život, zašto ja ne bi zavirila i vidjela kome i koliko sam zanimljiva.
Moram priznati da sam se dosta puta u ovih godinu dana iznenadila, najviše kada mi je ovoga ljeta nos grubo slomljen.
Vijesti doista brzo lete...
Odlučih vam ovo otkriti zato što sam nedavno srela jednu djevojku, nije mi prijateljica, nije ni poznanica.
Više netko koga tu i tamo srećem kroz život.
Pristojno sam je pozdravila, iako ona kad god me sretne pocrveni, spusti pogled, gotovo nikad me ne pogleda u oči i uvijek muca.
Nije to zato što joj se sviđam, neugodno joj je, a i treba biti koliko toga lošeg je pričala o meni.
Bespotrebno.
Uglavnom, pozdravih je pristojno i upitah kako je.
Ona brzo reče -dobro i promuca „A ti, što ima novoga u tvom životu?“
Vjerujem da je to pitala onako usputno, moj odgovor dočekao ju je nespremnu.
„Zašto me to pitaš, ionako redovito čitaš moj blog pa znaš sve novitete“ odgovorih.
Još je više pocrvenila i promucala „Ti pišeš blog?“.
Od nekog ko ima doista velik IQ, očekivala sam bolji odgovor.
Moj osmijeh bio joj je dovoljan, podsjetila se da ga pišem.
Ali eto nije ga već duže vrijeme čitala.
Rekoh, barem ti si informatički pismena, znaš što je IP Adresa,
hoćeš da ti izrecitiram tvoju, onu sa instituta na kojemu radiš,
a sa kojeg me tako redovito čitaš?
Zacrvenila se još više, a ja sam još samo dodala,
„Ne da mi se više ovako razgovarati, nema smisla jer nisi iskrena, lijep pozdrav i vidimo se kad se sretnemo opet“.
Sve kroz smiješak.
Ali ima Boga, na kraju svi dobijemo što zaslužujemo.
I tako, u ovih godinu dana doista me iznenadilo gdje me sve čitaju, ali najviše kome sam najzanimljivija i svakodnevno svrača.
Podsjetilo me to na jednu staru budističku priču;
Chu i Wu vraćali su se kući nakon tjedne meditacije u samostanu.
Razgovarali su o tome kako se čovjek suočavao s žudnjom. Stigli su do obale rijeke.
Ondje su zatekli lijepu ženu koja je željela prijeći rijeku.
Chu ju je podignuo, prenio je na drugu obalu i nastavio dalje s prijateljem.
Wu je nakon nekog vremena rekao:
“Razgovarali smo o žudnji i iskušenju, a ti si uzeo tu ženu u naručje.
To je bila prilika da grijeh uđe u tvoju dušu”.
Chu je odgovorio: “Dragi moj Wu, postupio sam prirodno.
Prenio sam tu ženu preko rijeke i ostavio je na drugoj obali.
A, ti je i dalje nosiš u mislima - i zbog toga si bliže grijehu i zapitaj se što ti to govori.
Priča je doista inspirativna, jer oni koji me toliko blate i prozivaju po lošem,svaki dan su na ovome mom blogu.
Nije mi jasno zašto, valjda da dobiju potvrdu da sam toliko loša i da ću se po lošem i njih dotaći.
Valjda je to, ili kao u ovoj budističkoj priči zapravo ne mogu pomoći sami sebi...
p.s. Za nevjernike, scroll-ajte stranicu do samog kraja, lijevo od natpisa „Arhiva“ gotovo na samoj sredini ekrana pri samom dnu, ta crna točkica na koju možete kliknuti nije zrno prašine na vašem ekranu, već ikonica za moj extremetracking, ako vas baš zanima.
Post je objavljen 18.12.2007. u 23:12 sati.