heyyy...ljudi moji...evo mene konacno...mislim napokon...nije me bilo fakat dugo,al evo vratila sam se ja...hm...a da...imala sam tehnickih problema sa kompom...virusi,virusi,virusi...ah ti virusi...al da...onda sve ispocetka...ma koma koma...eh da sad da prijedem na dosadasnja zbivanja...hm...a nije se zbivalo nothing special...mislim je al ono...hm...gdje poceti...a da bas ne idem u detalje iako ih je tesko izostaviti...evo ovak...pocinjem sa ljubavi...a sta da vam kazem...za sada je sve uredu...a iskrno se nadam da ce tako i ostati...hm...bilo je dosta trzavica,al eto prosli smo i to...evo nesto iskrno i on i ja smo mislili da to nece funkcionirati...al iskrno...u pocetku je to sve bila zezancija,ali malo po malo...to je preraslo u nesto vise...a mislim to ionako svi vec znate...al sta sam htijela reci...a da to je da ja njega prvise volim da bi ja mogla bez njega...on je jednostavno postao moja svakodnevnica...jedna vrlo vazna osoba u mome zivotu...sada jednostavno ne bih mogla a da ne cujem onaj njegov glasic...kad mi kaze da me voli,da mu falim...ja se jednostavno rastopim...odmah promjenim raspolozenje kada s njim pricam...i koliko god se pravila da sam ljuta zbog neceg,ne mogu a da se ne nasmijem...jednostavno...volim ga previse...iako je to vrlo kratko....skoro pa 4 mjeseca smo zajedno...a toliko ljubavi nama...
"Al' probude me koraci,razdvoje nas ljudi zli,o zabranjena moja ljubavi,Al' volim te u inat ljudima,jer trebam te k'o zrak u grudima, ne dam te zauvijek bit cu tu,u dobru i u zlu..."
i zato ovaj naslov...ponekad mislim da nam je ljubav stvarno zabranjena ili kakva god...ima toliko faktora koji nas zele razdvojiti...toliko njih koji bi sve ucinili da uniste nasu vezu...a nas to naravno ubija...doslovno...izludi te toliko dok ne punkes ili ne poludis...al eto valjda cemo i to izdrzat...joj samo da zavrsim skolu i faks...i da se napokon preselim u split...iako ima jos mnogo nadam s da se nasa ljubav nece tako brzo ugasiti...jer iskreno...ja to ne bih podnjela...iako se dogodio prkid al ponovo smo zajedno...tek kad sam to okusila i 20 min plakala bez prestanka,jer sam shvatila da mozda gubim osobu koja mi znaci sve na svijetu ovom trenutno...a ne pokusavam se boriti za njega...tek onda sam shvatila da to ne zelim...i da cu se boriti za njega koliko god mogu i uspijem...
kad mi kaze da ga ne volim ili da mi nije stalo do njega i nase veze...a nije istina...mene to toliko ubije pojam,a opet...mogu dokazAT...al ja njega svejedno volim i voljet cu ga...i sve kak ide naravno...eto to bi bila moja mala ispovijed...hehhe...idem vam ja sad...pusek svim...vasaa nesudena splicanka...
Post je objavljen 18.12.2007. u 18:25 sati.