TREBAJU LI BOGU LJUDI?
CETVRTA NEDJELJA DOŠAŠCA A – 23. prosinca 2007.
Tekstovi: Iz 7,10-14; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24
Uvod u pokajnički čin
Ima ljudi koji kao znak čuđenja, kad ih nešto posebno iznenadi, znaju uzviknuti: «Budi Bog s nama!» Iako Božje ime ne bi trebalo u takvim prilikama (zlo)upotrebljavati, taj bi uzvik mogao odavati i jednu čežnju, i to čežnju koja je prožimala cijeli Stari zavjet, kad je grješan čovjek čeznuo da mu se Bog smiluje, dođe i spasi ga. Upravo su to naviještali proroci. I danas ćemo čuti Izaiju koji reče: «Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!» (Iz 7,14). Bog je, dakle, već s nama, a Njegov dolazak slavimo već za dva dana. Ima li igdje naroda da bi mu bogovi bili tako blizu, kao što je nama Gospodin Bog naš?, pita psalmist. Našem Bogu, Božiću je to ime: «S nama Bog». Ima li ljepšeg imena i ljepše stvarnosti? No, moramo sami sebi postaviti pitanje: a jesmo li mi s Bogom? Želimo li mi da On bude s nama? Ne udaljavamo li se mi svojim postupcima od Boga? Svaki grijeh bijeg je od Boga. Zato bismo umjesto spomenute poštapalice trebali zaista moliti: «Budi, Bože, s nama!» i: «Daj da i mi ostanemo uvijek s Tobom!» A za svoja lutanja, svoje bjegove od Boga, naše grijehe, iskreno se pokajmo započinjući ovo predbožićno euharistijsko slavlje. Cijelo razmišlanje-link
Post je objavljen 18.12.2007. u 14:05 sati.