Marketing
"Ja vama..."
Pokušavam bezuspješno pronaći parkirno mjesto za svog motornog ljubimca. Jedino slobodno je ono namijenjeno invalidima. Na njemu prometni znak s natpisom: “Ja vama svoj invaliditet, vi meni parkirno mjesto”.
Vjerujem da sam suosjećajan i da u meni ima ljubavi za sve ljude ovog svijeta, ali moram priznati da me je ovakav natpis nekako povrijedio. U stvari bolje rečeno u meni je izazvao suprotni efekt od onog koji je pisac htio postići.
Invalidi su ljudi kao i svi drugi, imaju iste želje i potrebe, ali ih teže ostvaruju, a nerijetko su im mnoge stvari i doživljaji nedostižni. Ipak, ponekad mi se učini kako neki od njih taj svoj invaliditet i zlorabe. Naime, imao sam prijatelja koji je rođen s desnom rukom bez više od polovice šake. Tom rukom se malo služio i radi ograničene upotrebe je još više zakržljala. Iako mu je lijeva ruka bila potpuno sposobna i njome se vrlo kvalitetno služio, pri pozdravljanju, čini mi se skoro zlurado, pružao je upravo tu invalidnu ruku. Imao sam čudan osjećaj da je uživao u neugodi koju izaziva kod ljudi. Nekoliko puta sam ga pokušao na to upozoriti, ali se samo slavodobitno nasmijao.
Ma ne, nije ovo poanta priče. Uz rizik da me mnogi popljuju, priča je o sasvim nečem drugom. Naime, trošimo ogromno vrijeme i energiju na invalide. To je naravno u redu i kamo sreće da možemo potrošiti i daleko više, ali…
Pitam se kako bi se ovo naše društvo razvijalo da se barem polovica toga utroši na, uvjetno rečeno, normalne ljude, ili na one iznad prosječnih sposobnosti? Bi li se njihovim zbrinjavanjem postigao boljitak u društvu uopće, a time ostvario i invalidima kvalitetniji život? Zašto mi se u cijeloj toj priči čini kako i sami invalidi zaboravljaju upravo te dobre i prosječne ljude od kojih očekuju i pomoć i razumijevanje? Ne postaje li, taj prosječni čovjek bez posla i perspektive, duševni invalid i ne zaslužuje li da društvo i njemu pokloni istu količinu pažnje i pomoći u svladavanju svakodnevnice.
A natprosječni? Svi se mi sjećamo svog školovanja. Sjećamo se koju energiju su naši učitelji, nastavnici i profesori ulagali kako bi slabiji učenici usvojili minimum znanja potrebnog za normalan nastavak školovanja. Koliko nas se sjeća da su ti odgojno-obrazovni djelatnici toliku energiju ulagali u prosječne i natprosječne učenike? Već od te mlade dobi bili su prepuštani sami sebi i svojim sposobnostima snalaženja.
Uvjeren sam da bi cjelokupno društvo mnogo bolje živjelo da je tim ljudima na vrijeme podarena adekvatna pažnja i da su im pruženi odgovarajući uvjeti.
Ali to je već neka druga priča koja zadire u političare i njihov rad i utjecaj, a o tome, na ovom blogu nemam namjeru pisati…
Post je objavljen 18.12.2007. u 12:16 sati.